Potvrditi Rad ili ga izgubiti

Mnogi ljudi u Radu ne znaju zašto se od njih traži da moraju ostati/potvrditi svijest o sebi (svjesnost, pamćenje sebe, povišenu pažnju, prisustvo) u svakodnevnom životu jer sama praksa koja se radi, naizgled, negira sam život i reakcije, tj. bilo šta što se u čovjeku može podići, pojaviti kao reakcija i slično. Bilo to nešto kao uvjerenje, vjerovanje ili bilo kakva reakcija na život na koje smo inače navikli. Čak ni ne znaju zašto moraju potvrditi Pamćenje Sebe ili Svjesno Sebe/ja u životu, tj. zašto moraju da žive kroz njega i sa njim unutar svakodnevnih životnih okolnosti i time životnih izazova.

U Radu se od početka od čovjeka traži da potvrdi sve što mu Rad daje kao ideje unutar života.

Od njega se traži da ostaje prisutan, svjestan, pažljiv, da promatra, uvidi ono što mu je Rad rekao o njemu samom kao nesvjesnom ili čovjeku u snu, i da se povuče od toga, radi sa tim u svakodnevici života. I, koliko znam, to je ono što većina u Radu izbjegava te pokušava da sam Rad odradi negdje u nekoj većoj ili manjoj izolaciji te imaju razna opravdanja zbog čega je nemoguće raditi Rad u svakodnevnom životu i time ta opravdanja koriste za ne-rad ili manjak prakse i slično. Od čovjeka se traži da uvidi sve što pobuđuje njegove reakcije, reakcije osobnosti, reakcije mehaničnosti, nesvjesnosti, da prouči svoju ličnost i njene osobine i slično, i naravno, sve to treba da odradi u svakodnevici života. Ljudi teže nekoj lažnoj jednostavnosti. Kažem „lažnoj“ jer većina ne zna odakle dolazi ta potreba za „jednostavnošću“, a time i „jednostavnošću učenja“. Kada bi poznavali sebe to bi znali i to više ne bi bio problem s kojim se susreću jer bi imali razumijevanje sebe i svoje mehaničnosti – svega što smatraju sobom.
Ljudi zaboravljaju odakle Rad dolazi misleći, svjesno ili nesvjesno, da je Rad nastao na njihovom nivou i da time oni sa svojim svakodnevnim nivoom svijesti mogu procjenjivati šta će primijeniti a šta neće primijeniti, što im se sviđa ili što im se ne sviđa. Također, zbog nepoznavanja cjeline Rada, njegovih ciljeva i ostvarenja koja ih za sada nadilaze, oni ne znaju zašto postoji većina zahtjeva koja se stavljaju i pred početnika i pred iskusnog čovjeka u Radu.

Rad i svakodnevna religija i duhovnost NEMAJU NIKAKAVE zajedničke dodirne točke.

Rad nije radionica, kurs, razna „brzo-potezna“ samo-pomagala. On nije ni način života kako to većina ljudi razumije. To je temeljna transformacija života i same srži čovjeka. Recimo, Rad govori o transformaciji i većina misli da je to transformacija ličnosti ili njihovih dijelova ličnosti koji im se, najčešće, ne sviđaju. Rad uopće ne govori o toj transformaciji. Niti mu je cilj ta transformacija. To je temeljno nerazumijevanje ideje transformacije koje dolazi iz religije i duhovnosti, ali ne i iz Rada. Ovdje je riječ o Transformaciji Sebe ili Ja. A pošto čovjek ne poznaje svoje „ja“ ili „sebe“ i misli da je to osobnost ili osobine on ne zna što mi govorimo. To je promjena cijele percepcije, osjećaja, najintimnijeg dijela nas samih s kojim dolazimo jako rijetko u kontakt osim ako ne znamo što je to i ne znamo kako da s tim dođemo u kontakt.
Kada je riječ o primijeni ideja Rada u svakodnevnom životu, početnik, a i većina tzv. „iskusnih“, istinski ne znaju šta to znači i zašto je to potrebno. Ovdje uopće nije riječ o svakodnevnom ljudskom duhovnom napretku, jer to nema veze sa tim, ili o svakodnevnom ljudskom iskustvu u kojem će oni postati „netko i nešto“ kada ostvare nešto iz Rada ili „spoznaju“ neko superiorno mistično „sebe“ jer takvo što ne postoji osim u duhovnoj i religioznoj fantaziji. Ovdje je riječ o nečemu što dolazi kasnije, nakon Spoznaje Istinskog Ja i ostvarenja Ujedinjenog Stanja za koje mnogi misle da je finalno probuđenje, a ono to nije, već je samo prelazni korak ka njemu, pod uvjetom da je odrađeno kako treba.

Jer u tom stanju, ili kada čovjek ostvari Istinsko Ja ili Ujedinjeno Stanje, on mora da ga dovede do kraja kako bi prešao dalje, a jedini način da se to desi jeste da ŽIVI TO STANJE u svakodnevnom životu te na taj način razriješi zaostale poteškoće, pojavljivanja, izranjanja njegova životnog ja ili osobnosti.

Ako on nije naučio na vrijeme da to radi, na čemu Rad inzistira, on neće biti sposoban da to odradi kada dođe u to stanje jer će ga ta izranjanja ili pojavljivanja, i neimanje „navike“ da primjenjuje Rad u svakodnevnom životu, povlačiti iz tog Stanja nazad u život te će osjećati psihičku i emotivnu bol kada izgubi to stanje ili neće znati da održi efekt tog Stanja unutar svakodnevnog iskustva te će težiti za povlačenjem u osamu, što znači da će to Stanje mnogo teže sazrjeti i na kraju otpasti prije no što se desi finalno probuđenje.
Rad, kao što sam rekao, nije klasični religiozni i duhovni put ili način samo-spoznaje. Osim što su oni najčešće laž i održavanje idealizacijske slike o sebi, oni rade na potpuno drugačiji način ako su autentični. Njihov cilj nije Budnost već Probuđenje. Sada, ne ulazim u to što oni miješaju Buđenje i Probuđenje, to je njihov problem. Čak bih rekao da je religija mnogo bliža točnoj definiciji od bilo koje duhovnosti, a naročito današnje, moderne duhovnosti ili new age-a koja nema nikakvu istinsku duhovnu svrhu osim idealizacije i uzdizanja sebe i fantazije. Duboko razumijevanje religije, ne ovo površno kakvo oko sebe imamo, daje mnoštvo odgovora i kreatori današnje duhovnosti su to znali i uništili bilo kakvu mogućnost da moderni duhovnjak u religiji potraži istinska značenja i time promjeni smjer kojim je krenuo.
Živjeti ideje Rada u svakodnevnom, time što sam rekao, nije mučenje „jadnih ljudi u Radu“ kako to nesvjesno zaključujemo. To je PRIPREMA za sljedeće iskustvo, ili točnije Budno Stanje, koje ćemo morati da u potpunosti ŽIVIMO u SVAKODNEVNOM ako želimo ići dalje u svojoj Realizaciji Istine. Svjesnost sebe, ili Pamćenje Sebe i upravo način dovlačenja tog Stanja u svakodnevni život. Rad sa mehaničnošću, snom, fantazijom, negativnim emocijama, prepoznavanjem različitih „ja“ u sebi, održavanjem pažnje, prestankom dječjeg ponašanja, prekidanjem nesvjesnih obrazaca ponašanja, sazrijevanjem i slično je PRIPREMA i pokušaj da se što više stvari osvijesti prije stanja Budnosti ili Ujedinjenog Stanja (Istinskog Ja). Tada se prirodno dešava odbacivanje okoline, povlačenje od ljudi koji su nesvjesni i u snu, i pokušaj da se zadržavamo u Ujedinjenom Stanju. Sasvim je prirodno da ne želimo da se susrećemo sa svakodnevnim životnim okolnostima u tom stanju jer te okolnosti izazivaju pojavljivanje onog čega nema u tom stanju, ali čim se to pojavljuje to znači da to stanje NIJE USAVRŠENO, tj. nije do kraja Sazrjelo i da, upravo suprotno, treba da živimo u svakodnevnici kako bismo što dublje asimilirali i sazrjeli Stanje Ujedinjenja ili Istinskog Ja i time prešli stepenicu koje to stanje označava.
Ako čovjek nije naučio da Rad primjenjuje u svakodnevnom, ako nije naučio da se suoči sa svojim reakcijama, prepozna ih, bori se za održavanje povišene svjesnosti ili Pamti Sebe prije Buđenja ili Ujedinjenog Stanja, on to neće učiniti ni nakon toga. Većina će umisliti da je to krajnje stanje, krajnje dostignuće, a NIJE. To je prelazna stepenica u Realizaciji Istine.

Dok je čovjek zarobljen svojom osobnošću, lažnom osobnošću, tzv. egom/ja, on ne može razumjeti šta je to Istinsko Ja čak i ne može razumjeti šta znači biti zarobljen svojim svakodnevnom i uobičajenim „ja“ ili ličnošću.

Postoji još nešto što je jako bitno a to je tumačenje viših stanja prije no što ste doživjeli to stanje. Čitanje i tumačenje tih stanja ne znače ništa jer ljudska osobnost, a time i njegove funkcije i trenutačna sposobnost NIJE u rangu, da tako kažem, sa tim stanjima, i time ne mogu da ih razumiju. Tumačenje Budnog Stanja ili Istinskog Ja i pokušaj da se nađe u sebi nešto što sliči tome često je put ka dubokoj zabludi. A da ne govorim o tumačenju Probuđenog Stanja ili Realizaciji Istine. Stvar je u tome da sve dok se čovjek nalazi u određenom stanju on ne može da ga razumije. Dok je čovjek zarobljen svojom osobnošću, lažnom osobnošću, tzv. egom/ja, on ne može razumjeti šta je to Istinsko Ja, čak i ne može razumjeti šta znači biti zarobljen svojim svakodnevnom i uobičajenim „ja“ ili ličnošću. Tek kada ta ličnost ili to ja umre, nestane, povuče se, transcendentira se, tek tada on može znati što je to bilo, što je to ego ili ja, ličnost i slično.
Kao što tek kada počne promatrati svoj ponašajni obrazac on počinje da ga upoznaje i tek kada taj obrazac nestane on može da ga razumije tako je i sa razumijevanjem nesvjesnog „ja“ ili Lažnog Ja. Tek kada napusti Lažno Ja ili tzv. ego, on razumije šta je to. Sve dok je u njemu on ga ne razumije, što se jako dobro vidi na današnjoj duhovnoj sceni u kojoj nitko ne razumije što je to „ego“ i o njemu pričaju totalne nebuloze. Ego optužuje drugi ego za postojanje, što je ludilo duhovnog sljepila.

Čovjek u Radu mora da zaboravi duhovnost koja je oko njega. Čak i da se izolira od nje ako želi razumjeti Rad. A ponajmanje smije miješati te nebuloze sa Radom. I ovo nije zbog idealizacije Rada, već zbog njegovog vlastitog zdravlja, a time i njegova vlastita puta ka cilju Rada ili života.
Mora sve da provjeri u svakodnevnom životu i sve dok nije sposoban da živi Rad u svakodnevici on neće biti sposoban nešto previše postići u Radu. Rad mu daje okus Budnog Stanja i onog što to stanje sa sobom nosi. A ako želi da taj okus prijeđe u njegovu stvarnost on mora živjeti Rad u svakodnevnom, primjenjivati ga, proučavati ga, ispitivati ga i ne vjerovati u bilo šta od bilo kakve duhovnosti i religije a da to nije preispitao i dokazao.

Jedna od prepreka koje čovjek u Radu doživljava jeste mišljenje ili uvjerenje da duhovni ljudi doživljavaju ono o čemu pričaju, hvališu se, idealiziraju i slično. To nije istina. To se sve lako provjeri i dokaže se suprotno. Pažljivo pročitajte što Rad govori o čovjeku i vidjet ćete o čemu se radi. Da je duhovna scena obilata onima koji su DOŽIVJELI i ŽIVE to što pričaju, stanje na ovoj planeti bi bilo drugačije. Ali nije. Ono je laž i fantazija. Kada upoznate sebe, pod utjecajem Rada, saznat ćete to i sami. Ali ako to ne upoznate kod sebe nećete to znati prepoznati u tzv. današnjoj duhovnoj sceni. Ja sam imao tu sreću da je moj Majstor od mene tražio da upoznam duhovnu scenu dok sam učio kod njega. I upoznao sam je. Išao sam po raznim skupovima, okupljanjima, družio se sa različitim ljudima iz različitih škola i učenja i sam sam to na kraju vidio. Time, duhovna i religiozna scena mi ne mogu prodavati „muda pod bubrege“.
Ne mogu garantirati bilo šta bilo kome, naravno, a još manje mogu garantirati onom tko ne živi Rad u svom svakodnevnom okruženju i životu da će postići bilo šta od onoga o čemu Rad govori. I u to sam se puno puta uvjerio. Svaki djelić Rada morate provjeriti i živjeti u životu i mijenjati se u skladu sa tim. Ako toga nema, gubite vrijeme u Radu, a to vidim često oko sebe. Ljudi prosto gube vrijeme, a najviše ga gube oni koji imaju „dug radni staž“. Zbog toga je Izvorni Rad „tvrd“, zahtjevan, brutalan. I zbog toga mi koji radimo sa ljudima moramo takvi biti. Ne obazirite se šta duhovnost govori o Radu ili kako ona to tumači i vidi. Da nešto znaju ne bi bili tu gdje su. Ostavite ih iza sebe. Napustite ih. Pustite ih njihovoj sudbini ili „karmi“ o kojoj toliko fantaziraju i tješe se s njom, jer kada bi znali što je to, od njih ništa ne bi ostalo osim straha koji panično vršiti pred onim što ga čeka.

Svaki djelić Rada morate provjeriti i živjeti u životu i mijenjati se u skladu sa tim.

Ako niste ili ste izbjegavali da radite Rad u životu sada je krajnje vrijeme da počnete. Ne filozofirajte i ne trudite se shvatiti viša stanja ako niste u njima. Tu većina pada i zauvijek napušta čak i ono što su zadobili. Ta stanja će sama od sebe doći i razumjet ćete ih kada dođe vrijeme za njih i tada ćete prepoznati zašto je Rad inzistirao na nečemu, naročito na življenju ideja Rada u životu. Znam da s ovim što govorim i pišem nisam popularan među duhovnjacima, no to mi nije nikada ni bio cilj. Da jeste ne bih pisao i govorio o ovome. Razlog je što sam se uvjerio u to što su i tko su oni i njihova „učenja“. Imao sam sreću da sam imao Zvjer za Majstora koji me je na vrijeme naučio osnovne stvari, a i njega mrze, ne brinite. Svakog tko je postigao bilo što istinsko duhovna scena mrzi i dobro je poznato zbog čega. Čak i to što smo imali istog Majstora većina mojih kolega iz Rada nije uspjela. Velika većina ili skoro svi osim par pojedinaca. Što govori o teškoći ovog svega. Isto to znam i za svoje učenike i to gledam svaki dan. Prosto NE ČUJU što im se govori. NISU ZRELI. Što je žalosno.

Svaki djelić Rada provjerite i ŽIVITE u svakodnevnom. To je jedini način da transformirate sebe i da postignete ono čemu Rad teži, a to je Zrelo Budno Ljudsko Biće.

Što je korak ili stepenica za dalje. Ako se to ne desi, a imali ste priliku, nećete moći doći ili postići ni transformaciju o kojoj Rad govori, a time ni dobiti priliku za dalje. Zaglavit ćete i vaša unutarnja evolucija se zaustavlja, a hoćete li dobiti drugu priliku to je upitno. Ako je duhovnost autentična ona vas vodi do Rada. Isto je i sa Radom. On treba da vas vodi ka Budnom Stanju, a onda to stanje treba da vas vodi ka konačnoj Realizaciji Istine.
Stoga, ako želite nešto postići u Radu jako je bitno da ga živite, provjeravate, da se suočavate sa onim o čemu Rad govori. A ako želite status, kao što većina želi, onda ne miješajte to sa Autentičnim Radom jer on to ne daje. Dapače, daje suprotno od toga.

Moram još nešto napomenuti što je jako bitno. A to je ono što se odnosi na odrađivanje do kraja onog što vam je dato. Ako čovjek ne odradi vježbu ili praksu do kraja koja mu je dana da odradi, stanje u kojem će se naći gore je od stanja iz kojeg je krenuo. Time to je moderno zvani „pad“. Jasno, ne moram napomenuti da o „duhovnom padu“ ne tražite ništa unutar duhovnosti jer, kako to često i kažem, da nešto znaju ne bi bili na mjestu na kojem se nalaze. Jasno, želim da ih uvrijedim. I to da ih uvrijedim do kostiju. To je jedini način da pojedinci koji imaju šansu nešto shvate, a za ostale me i nije nešto briga.
Ako ne namjeravate da praksu koja vam je dana odradite do kraja NI NE ZAPOČINJITE s njom jer ćete se naći u gorem stanju nego prije toga. To je naročito danas aktuelno jer je došlo do određen prekretnice, a o kojoj govorim već jako dugo, skoro deset godina. Ona je tu. Sada je „pad“ jači i teži i sve manje je dopušteno preskakati ili ne odraditi praksu. Cijena je velika.

Nesvjestan čovjek je zaštićen. Onaj koji se Budi NIJE. I postoji razlog za to. Nesvjestan čovjek je pod zakonom prirode i slučaja, a onaj koji se Budi NIJE. Zakoni pod kojim se on nalazi traže od njega praksu i dokaz da radi istu ali i održavanje pod djelovanjem tih zakona, inače ispada iz tih zakona i to je „pad“. On pada nazad pod prirodne zakone i zakon slučaja, a to mu se posebno naplaćuje. On pada niže od onoga gdje je bio.

Zato i kažemo da je bolje da nikada ne krenete u Rad – Rad bilo koje vrste koji odgovara ovom terminu – nego da ga neozbiljno uzmete i zabavljate se sa njim. Duhovnost ne zna ni ono što religija o tome govori, a veoma precizno govori, a kamoli što to stvarno znači. Ne igrajte se sa ovakvim učenjima. Ili ste onaj koji je OD TIH učenja ili SVIJETA ili niste. A to morate sami prepoznati.
Kada prepoznate, uložite sve što imate. Bez cjenjkanja. Zato Rad ne možete raditi kao hobi ili zabavu. Ili ga radite ili ne. Nema sredine. Ili se budite ili ne. Ili stižete u Budno Stanje ili samo pričate o njemu kao većina i NIKADA ne dolazite.

Toliko, preispitajte se ako ste u Radu ili ako želite ući u njega, to je jako bitno, životno bitno.
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content