Uvijek zaboravljamo da smo kao čovjek, ovakvi kakvi smo sada, kreirani od roditelja, autoriteta, društva, okoline, interesa vladajućih itd. i da je sve što o sebi znamo, ali i jesmo kao cjelina ljudskog bića, ustvari odraz istih te i sami postajemo isti, ili veoma slični, ponavljanjem tih obrazaca i vjerovanjem da su oni stvarni, istiniti, činjenični. To je zato što sebe prihvaćamo bez preispitivanja, kako se kaže „zdravo za gotovo“, zaboravljajući da nismo ovdje kako bismo nesvjesno i mehanički proživjeli ovaj život, već kako bismo učili, razvijali se i rasli.

Pitanje je sljedeće: Što je to što treba da se razvija, uči i raste?

Ovdje nije riječ o pitanju starih duhovnih tradicija i njihovih ciljeva, a to je spoznaja istinitog i napuštanje „iluzorne“ manifestacije.
U tom kontekstu odgovor je da treba da učimo, razvijamo i rastemo kao cjelina postojanja – kako svijest, tako i psihologija, a onda zajedno s tim i tijelo te sam život.
Sasvim je jasno, bilo kome tko je proučavao duhovnost na dubok i odgovoran način, da je ista odraz nas samih, naših pritisaka koje osjećamo, nemoći da instrument života bude savršen ili, točnije rečeno, perfektan i pogrešnog pristupa tome da mi moramo, jer smo Božja Kreacija, biti perfektni već takvi kakvi smo stvoreni.

Gdje je tu učenje, evolucija, rast i razvoj?

Nema ih, iako volimo tvrditi da smo spremni za sve to. No ipak, istina i činjenice o nama govore suprotno.
No s druge strane, povijest čovječanstva pokazuje nam i drugačije činjenice i istine. Svi znamo za pojedince koji nisu bili kao mi – i iako se volimo s njima poistovjećivati kao čovječanstvo, činjenica je da mi nismo takvi – koji su bili drugačiji, koji su bili „pioniri čovječanstva“, nebitno u čemu, u kojem poslu, kojoj domeni. Ima ih mnoštvo. Ali njihov primjer traži od nas napor, smjer, interes, a ne zonu komfora i očekivanje koje nam je ugrađeno od istih onih koji spavaju i spavajući prožive – iako je ovo teška i velika riječ za njih – cijeli život. Ne prožive ga. Točnije rečeno, bivaju proživljeni od istog i to određuje sav njihov smisao, interes, ali i smjer. I što je najbolje, nemaju opravdanje prosječnosti niti se obaziru na povike mediokriteta, već stupaju svojim korakom ka onome što su si zacrtali kao cilj, kao smjer.
Gledajući na njih – nebitno je li to materijalnost ili duhovnost; jer istinski tu ne postoji razlika, ali postoji razlika koja je umjetno stvorena zarad manipulacije – i ono čemu su nas oni učili, kao recimo naši roditelji i autoriteti, najveće dostignuće je biti žrtva života, a u tom žrtvovanju, nekako, nekim čudom, imati neki dobar, samozadovoljavajući trenutak ili dva koji ćemo glorificirati kao „rijetki trenutci u životu koji je patnja“.
Smiješno.
To nije istina.
Slobodno ispitajte ovu izjavu ili koncept o životu. I iznenadit ćete se koliko je on opće prihvaćen, a temeljno neistinit.

Recimo, ne volim previše javno pričati o detaljima svog života, ali za ovaj primjer rado ću podijeliti neki detaljčić.
Već nekih 25 godina moje tijelo ima opterećenje s genetskom bolesti – pažljivo biram riječi zarad primjera – koja daje/nosi fizičku bol 24/7. Od prvog dana njene jače manifestacije pa do danas, bol je neprekidni pratilac mog tjelesnog osjećaja sebe.
Tu bolest nisam liječio jer medicina zapravo i nema lijek za bilo koju, recimo to tako, ozbiljniju bolest, osim nekih olakšavajućih sredstava koji jedno olakšavaju, a drugo urušavaju. Shodno tome – iako sam imao ovaj bol skoro 10 godina prije no što sam otišao kod doktora (no to sada nije bitno) – kada sam saznao o kojoj bolesti je riječ, odmah mi je rečeno da lijek za ne postoji, ali da je mogu olakšati kojekakvim kortiko-steroidima i sličnim sredstvima na što nisam pristao. (Valjda sam dobro napisao ime skupine „lijekova“).
I u odnosu na to, sve što sam uzimao bile su nekakve tablete za bolove koje u nekoj mjeri pomažu da se bol smanji za nekih 30-50 posto. Na ostalo sam, kako to medicinari vole nazvati, naviknuo. Zanimljivo, volio bih da vidim takvog komentatora iliti medicinara što bi rekao da je to njegov slučaj?
U skladu s tim, imao sam sasvim opravdani razlog da smatram kako sam žrtva života, kako me „Bog ne voli“ – tako je i nastao konflikt – da imam opravdanje i da se stalno žalim, kukam, ograničavam pomoću bolesti i da život smatram patnjom te da mi jedina želja bude „dao Bog zdravlja na prvom mjestu, a onda sve ostalo“.
No osim ograničenja u fizičkom kretanju, ne vidim nijedno drugo ograničenje koje sam prihvatio. A još manje koje sam uzeo za problematično, za prepreku, za kukanje i opravdanje – čak ni to fizičko ograničenje.
Netko bi rekao da „nisam ozbiljan“ prema svojoj bolesti.
Zanimljivo.
Prvo, to nije „moja“ bolest. Ja nemam veze s njom. Ona je tu, takva kakva jeste. Ograničenje. I to je to. Ne definicija mene. 
Iako u svojoj psihologiji ponekad vidim pokušaj da se stvori identitet bolesnika – kao pokušaj mehanike da preuzme kontrolu – nemam ga. U Duhu, pa toga tamo nema.
I pored tog 24/7 bola ne vidim život kao patnju, kao „povremene trenutke sreće, radosti i ljepote“, već kao „stalne trenutke sreće, radosti i ljepote“, a povremeno se pojavi ograničenje koje me prikuje da teže hodam ili da se teže pomjeram.
Ipak, mnoge stvari su mi uskraćene s ovim ograničenjem. Recimo, skakanje iz aviona bez padobrana – šala, ali i nije – ili trčanje maratona, ili ono što sam prije volio, a to su borilačke vještine. Ili, moram se snaći da dohvatim nešto s poda ili da podignem glavu gore kako bih vidio gdje je šalica za kavu ili kakvo je nebo iznad moje glave. I snađem se. Ali i dalje nemam mentalitet patnje, bolesnika, bolesti, ograničenja ili problema.
Kada bih prihvaćao ograničenja koja su mi odgojem servirana, tada bih bio žrtva bolesti, nesretne sudbine, božje odmazde ili slično. (Smajli)

Koncept života nije ovisan o našem fizičkom stanju, već o našem načinu pogleda na život, što je naša psihologija, ali i naš Duh, iza toga svega.

I ako to prihvaćamo mehanički od onih koji su nas učili da budemo prosječni, nemoćni, žrtve, paćenici, ograničenog uma i duha, a nekad i tijela, onda nisu odgovorni oni, već mi.
Kod doktora – ova bolest ima puno simptoma – ne idem, osim ako me ne natjeraju pod „prijetnjom pištolja“. Ne posjećujem rado gospodu u bijelom. Ne dajem im pretjeranu vrijednost, osim zaslužene. Ne doživljavam poremećaje u tijelu – simptome – kao nešto strašno, čak i pod prijetnjom smrti. I taj pristup, taj način odnosa s ovom bolešću, iako je ograničenje, osjećam i doživljavam kao izlječenje. Na kraju, nakon ovoliko godina u Radu naučio sam kako da promijenim nametnuto osjećanje tijela nad emocijama ili ličnom duhu u ono što želim ili kako želim da se osjećam. A onda, nakon nekog vremena, tijelo popusti i prihvati taj osjećaj, a emocije to raspoloženje.

Da se vratim na tekst (dovoljno ličnih podataka).
Svako biće koje je izronilo iz prosječnosti, iz mediokriteta (skoro svi smo) – a to je stanje duha koje karakterizira cjelokupna ljudska prosječnost i nedostatak težnje prema izvrsnosti; stanje u kojem uživamo u svojoj prosječnosti i koje podržavamo svojom psihologijom i konceptima, ali i odsustvo volje da se kao ljudsko biće razvijamo, rastemo i učimo – mora znati i uvidjeti taj isti mediokritet kao osnovu cjelokupnog nesvjesnog čovječanstva i otrgnuti se tom utjecaju kako na fizičkom planu tako i na cijeloj psihologiji, a naročito na Duhu te se prestati oslanjati na njega.
I to su nam pokazali ovi pojedinci koje spominjemo kao neku vrstu idola, ali idola koji moraju biti shvaćeni na ispravan način, a ne onako kako su nas učili isti oni prije nas, oni koji su nam temelj. Idol pokazuje da je nešto moguće, da se može, ali on ne služi da se s njim takmičimo, da se trudimo da ga porazimo ili da njegovu sliku držimo na zidu ili prikovanu na križ.
Njegova uloga, ako je ispravan, jest da nas stimulira tako da i mi možemo isto što je mogao on, jer i on potječe iz istih okolnosti kao i mi – ili sličnih – i uspio je u svom naumu, u svojoj težnji, u svom interesu, bez obzira na stav okoline, njihovo prihvaćanje ili odbacivanje, osude ili prosudbe.

Morate se podsjetiti tko su oni, što su oni u svom prosjeku!?

Rad to jasno govori, no također kaže da svi mi potječemo iz tog prosjeka, ali da to ne smije biti naše opravdanje, već motivacija da učimo, rastemo i razvijamo se.
Jasnim uputama govori o tome što trebamo vidjeti u sebi, kako se prema tome odnositi, kako tome pristupiti i kako raditi s tim. Zato to i jest Rad na sebi, a ne rad po sebi, jer on govori što je to što treba da radi na sebi. A to je jako bitan dio koji pravi razliku.
Jasno je da će prosječnost idealizirati svoju prosječnost, a to vidimo u svim medijima – vidimo i mnogo gore stvari od toga, pod uvjetom da nismo replika mediokriteta – vidimo to gdje god pogledamo; od bliskih nam ljudi, pa do onih koji bi trebali biti primjer proboja i napretka, dok su ustvari suprotno; isto to vidimo u duhovnosti i religiji itd.
Jasno je i zašto je to tako. Kroz povijest su se mediokriteti štitili veoma razvijenim sustavom unutarnjih i vanjskih mehanizama obrane koji služe tome da održe status quo:

* Ismijavanje i cinizam – svaki pokušaj da se nadiđe prosječnost kroz učenje ili rast i razvoj oni doživljavaju kao osobnu uvredu kako bi neutralizirali osjećaj vlastite inferiornosti; ismijavanjem trud proglašavaju „ludošću“ ili „uzaludnošću“ čime opravdavaju vlastitu nepomičnost, statiku, pasivnost i inerciju;
* Konformizam – tiranija običnog pod krinkom „većina“ i „normalnost“ – društvo služi kao sigurna zona; i sve dok su dio mase, ne moraju preuzimati odgovornost za nedostatak vlastita interesa ka rastu, razvoju i učenju;
* Lijenost na svim umovima ili aspektima uma koja je prerušena u „zdrav razum“ gdje im opravdanje „to je komplicirano“ služi odbijanju razvoja i opravdavanju umnog zastoja te održavanju statičnosti i inercije; gdje idealiziraju površnost nazivajući je „praktičnošću“;
* Lažna moralizacija kojom pribjegavaju moralnoj osudi, pa će progresivnog čovjeka proglasiti „arogantnim“, „čudnim“, „opasnim“ ili, što je omiljeno kod imitatora duhovnosti, „egoističnim“, „onim koji ima jak ego“. Sve ovo služi kao preventivni napad kako bi se diskreditirao izvor ili pritisak promjene prije no što on uopće uspije utjecati na okolinu, na njih ili na one na koje oni ne žele da on utječe;
* Forma ispred suštine gdje se štite pridržavanjem forme, pravila i titula, dok ignoriraju suštinu. To smo mogli vidjeti u nedavnoj povijesti, ali i u trenutačnim zbivanjima gdje će provesti mjesece i godine u ritualnom ponavljaju naučenih fraza, prije no što dopuste da ijedna nova, živa ideja prodre u njihovu svijest i uzrokuje revidiranje njihovog mediokriteta;
* Omiljeno im je poricanje kojim se štite na dubljoj razini te slijepilo da vide mogućnost napretka suprotan njihovom očekivanju ili interesu, budući da teže statičnosti svijeta i nepromjenjivosti ljudske prirode, jer ih u suprotnome sve to može gurnuti u zapećak ljudske evolucije u odnosu na one koji teže toj evoluciji, ali i promjeni samih sebe.

S tim u vezi, njihov primjer mogu zaključiti jednostavnom rečenicom, a to je da mediokriteti koji su očigledni u svim aspektima ljudskog postojanja teže zapravo utvrđivanju statičnosti – bilo kroz manipulaciju interesima i kretanjima svijeta, bilo kroz prihvaćanje prosječenosti – utvrđivanju mehaničnosti, nesvjesnosti (koja se proglašava „svjesnošću“; recimo, samo pogledajte novonastale nazive koje si vole pripisivati, a koji imitiraju duhovni aspekt rasta i razvoja) te se grčevito drže istih navika i mehaničkih obrazaca putem kojih odbijaju bilo kakvu transformaciju koja donosi širu i dublju evoluciju, rast i razvoj svijesti (jer već je imaju, zar ne?), odbijajuću promjenu psihologije u skladu s evolucijom, drugačije poglede na svijet i njegov daljnji rast i razvoj.
Na sve ovo moram dodati i manipulaciju, namjerno ograničavanje jer suprotno nije u skladu s narativom ili interesima pojedinačnih ili svjetskih ustaljenih kretnji i aspekata života koji se želi održati. Ovo je primjenjivo na svemu, od politike, države, društva, pa do religije i duhovnosti (iako ovo dvoje ne treba razdvajati).

Upravo, zbog svega ovoga, ali i zbog te naše mehaničke navike da se smatramo dovršenima i da je to što jesmo ono jedino što možemo i biti, te da je to „božja volja“, Rad kreće na način na koji kreće.

Negacijom, ne afirmacijom.
Oduzimanjem, ne pridodavanjem.

I zato, i samo u tom slučaju, takva disciplina se može nazvati Radom na sebi, što isključuje sve ostale manje ili više manipulativne nazive „duhovnost“ koje danas postoje.
Oduzimanjem, negacijom, odbacivanjem i jasnim, svjesnim viđenjem, Rad zahtijeva, kao prvi korak, upoznati sebe takvima kakvi jesmo i prestati prianjati za to što smo vidjeli, za to što smo upoznali, a naročito prestati to nazivati „sobom“ jer to nismo mi.
Ovim prvim korakom, Rad teži tome da se čovjek otrgne od mediokriteta – a da bi se otrgnuo mora toga postati svjestan i prestati se poistovjećivati s tim – te da se otrgne od potvrđivanja istoga, ali i nadogradnje istoga, jer mediokritet ne može biti nadograđen, već samo odbačen.
Rad je suštinski Afirmacijski sistem, no u početku je to teško vidjeti. To saznanje dolazi mnogo kasnije, kada se prvi koraci uspješno odrade. Što je od suštinsko bitnog značaja. Zamijenili smo alat, svoju psihologiju, navike i mehanizme mehaničnosti sa stvarnim sobom. Da bi se priča preokrenula Rad kreće odbacivanjem, ali prije toga učenjem ideja ili znanjem Rada te istovremenim rastom i razvojem ljudskog bića koje prvo mora biti prepoznato takvim kakvo jeste, a onda započinje proces preobrazbe, tj. dublje primjene ideja na ljudsko biće.
Ako sebe prihvatimo „zdravo za gotovo“, „takvima kakvi jesmo jer ne možemo biti drugačiji“, onda samo nijemo i poražavajuće prihvaćamo mediokritet kao temelj, sudbinu, smjer. I upravo, čestim samopromatranjem uviđamo činjenicu da mi nismo onakvi kakvima se predstavljamo, a da bismo postali to što smo izgradili kao sliku o sebi – iako se to na kraju mijenja kako spoznajemo što je to – moramo zaroniti u ono od čega bježimo, čak i u nejasne ideje o „prosvjetljenju” ili „duhovnom životom“ ili „raju“ ili u još nejasnije ideje o „prestanku inkarnacije“ jer kada spoznamo tu Tajnu, tada shvaćamo što je to što je inkarnirano, no shvaćamo još jednu poražavajuću istinu za našu sujetu koju nazivamo težnjom, a to je da mi nismo ni odlučili da se rodimo, da se stvorimo, a s time mi nećemo ni odlučiti hoćemo li se nanovo inkarnirati ili nećemo.
Oduzimanjem te lažne slobode dolazimo do one stvarne slobode koja je temelj Bića ili Atme, ali i Duše i Duha, a s tim i cjeline čovjeka – u nekim stvarima ograničene, a u nekima neograničene (što je sasvim nova tema).

S tim u vezi, naš pogled treba biti usmjeren na one koji su pokazali da je takvo što moguće, a onda se trebamo zapitati što je to u njihovom slučaju bio pokretač, inicijator promjene, ali i na koji su to način inzistirali ili možda održali tu težnju i promijenili se te nam tako postali primjer.
Ne trebamo ih idealizirati, iako idealizaciju ne možemo izbjeći u stanju u kojem se nalazimo, ali ona mora biti evolutivna i pod djelovanjem svijesti, a ne pod djelovanjem mehaničnosti naše psihologije koju nazivamo „svijest“ – možda bih mogao reći stare ili primitivne svijesti koliko god se dičili da je naša psihologija razvijena u odnosu na prethodne stupnjeve civilizacije; nije! – te se razviti u ono što ličnost imitira kroz idealizaciju.
Na isti način moramo prići i svim duhovnim temama i ciljevima, bio to razvoj čovjeka i njegovo usavršavanje ili razvoj Božanskog u nama ili pogled i slika koju imamo o Bogu, Inteligenciji, Izvoru – jer žalosna je činjenica da je to na nivou neandertalca.

No prvi korak, nazovimo ga tako, u nizu prvih koraka koje danas spominjem, jest promjena pogleda na sebe, a time i pristup sebi.
Budemo li nastavili biti refleksija sveopćeg mediokriteta u duhovnosti, ali i u svijetu i društvu, naš sljedeći korak bit će stagnacija – iako je ona već odavno počela, no to se još uvijek može izmijeniti.
Moramo naučiti da je svijet koji vidimo odraz mediokriteta, prosječnosti, manipulacije, laži i održavanja tog stanja u nedogled te da ništa u njemu ne ide nama u korist, osim kao način da spoznamo sebe, ohrabrimo se da zakoračimo u tom pravcu, što znači da moramo naučiti preispitati ama baš sve i ne prihvaćati to tako kako nam se servira ili kako se želi da prihvatimo.
Ne možemo vjerovati ničemu u stanju sna, pa tako ne možemo vjerovati ni sebi koje spava. A za to je potreban koncept koji može da uruši sve koncepte. To bi trebala biti duhovnost u slučaju da je autentična.
Kada shvatimo da ništa ne znamo, već da samo ponavljamo pričice, uspavanke, izvrnute ideje i postulate, te da u nama nema ničeg od onog što si volimo pripisivati, tada se pojavljuje mogućnost. A to je mogućnost učenja, rasta i razvoja. I baš kao što ne možemo vjerovati starom svijetu manipulacije i prosječnosti – dovoljno je upaliti televizor ili provikani medijski portal – tako ne možemo vjerovati ni većini stvari u sebi – osobinama, navikama, obrascima – jer potječu od istih tih ljudi, interesa, nesvjesnosti, mehaničnosti, prosječnosti.

Potrebna je smjelost da bismo vidjeli istinu o sebi u nizu dubljih istina koje ćemo razotkriti, ali samo na jedan jedini način.

Da zakoračimo unutar tog istog svijeta, usprkos tome što se nalazimo u posudi s prosječnim krabama koje nas vuku na dno zajedno sa njima i to proglašavaju „normalnim“, „uobičajenim“, „ljudskim“, „takvim kakvo jeste“.
Većina ne želi promjenu svog ustaljenog stanja postojanja.
Ali, sjetite se pojedinaca, i ne prosuđujte o njima s posuđenim očima „stručnjaka“, medija, povjesničara, poznavalaca i autoriteta čiji je mozak već odavno postao posuda za paučinu.
Ti pojedinci omogućili su evoluciju civilizacije, barem ovu tehnološku, ako ništa drugo, a ne kritičari, procjenitelji, medijske amebe koje se nazivaju raznoraznim imenima.
Sjetite se tih imena, istražite zašto su bili to što su bili i ne vjerujte pričama koje se serviraju o njima, kao ni bilo čemu što su prožvakali spomenuti mediokriteti.

Kao što volim reći, „vaše dupe je u pitanju“, vaša je briga o sebi. Rast i razvoj, učenje i kretanje ili evolucija ovise samo o vama, ne o tom prosjeku koji se predstavlja i naziva „stručnjacima“, „intelektualcima“, „znanstvenicima“ (čast izuzetcima), „povjesničarima“, „boljima od vas“ itd.

Ništa nije onakvo kakvim se prikazuje, a ta laž i manipulacija počinje u vašem dvorištu ili, kako bi se to reklo u Bosni, u vašoj avliji.
A onda i avliji svijeta.

Cilj čovjeka nije održavanje postojećeg stanja prosječnosti, statike, pasivnosti, inercije. Cilj čovjeka, pojedinca za sada, jest promjena, spoznaja, poravnavanje s istinama koje spoznaje, kretanje u evoluciji, rast i razvoj njegova bića, a onda, kada prepozna što je to, tada je njegov cilj rast i razvoj toga što je prepoznao, i to unutar manifestacije koja je cijeli kozmos, a koja je za nas ova planeta.

Bhaerava