Postoji ta, vražja, stvar sa pitanjima i odgovorima. Pitanja izgledaju mudra, a odgovori, jasno kao dan, moraju biti još mudriji. Ne znam jeste li se ikada zapitali bilo šta u vezi pitanja koja postavljate? Jeste li provalili njihovu vragolastu stranu, vražju stranu, njihovu zamku?
Mogu jasno i nedvosmisleno reći:

Pitanja su sama srž vraga i ne vode nigdje dalje od njegove želučane kiseline.

Ali to je samo zato što ljudi ne znaju kako da pitaju. Paradoks. Pitanje je sve. A opet, on je i prečica do pakla. Znati postaviti pitanje i znati kako potražiti odgovor, može biti put do raja, pod uvjetom da raj postoji. Ali obično, svako pitanje koje postavimo vodi ravno u pakao ili, ne znam postoji li bolji primjer pakla, vražju želučanu kiselinu. Svi znate šta biva kada upadnete u želučanu kiselinu. Dobro, pravimo se da znamo. Znate iz priča. Dovoljno je za ovaj primjer.
Paradoksalno je, što je i istina u jednu ruku, to što u stvari vražja kiselina je ono što je, zbog iluzije i neznanja, proglašeno lošim, ali nesvjesni simbolizam je čudo. Nikakve koristi od njega, ali svi ga volimo. Ako znamo, barem po onom što nam tzv. znanost govori, da u stvari hrana koja uđe u želudac, kako bi nastavila svoj „put“ ka korisnom, mora proći kroz kiselinu i na taj način probaviti ono što je korisno a ono što je štetno izbaciti van kroz rupicu na zadnjem dijelu tijela dođemo do pitanja, je li vražja želučana kiselina stvarno loša i štetna ili je ona onaj zaboravljeni ispravni simbolizam?
Rekao bih baš to, da jeste. Ako hrana ne dođe u želudac i ne bućne u želučanu kiselinu, je li onda ona korisna ili je štetna? Prosto pitanje.
Da bi pitanje bilo korisno ili donijelo korist ono mora proći kroz vražju želučanu kiselinu. „Vražju“ prosto zato što je Mr. Vrag simbol uništenja, zla, razlučivanja, a ponajviše zato što taj Gospodin u stvari radi najbolji posao koji treba biti obavljen u cijelom univerzumu.

Raj u odnosu na pitanja je u stvari istinski pakao ili drugim riječima, laž. To je stvarni Gospon Vrag. Ne onaj kako nam je predstavljeno. Time dolazimo i do simbolike Boga. Da nije možda obrnuto??

No, šalu na stranu, iako se ne šalim.

Način na koji smo naučili da postavljamo pitanja i tražimo odgovore donosi više štete od neimanja pitanja i nedobivanja odgovora.

Način na koji mi pitamo nije u tome da nas STVARNO interesira odgovor.

Jer da nas odgovor stvarno interesira ISTRAŽIVALI bismo kao pravi znanstvenik. Bojim se da nemamo primjere pravih znanstvenika, već lažnjaka ali zamislite da imamo. Način postavljanja pitanja je potpuno mehaničan, potpuno štetan jer ne pita dio koji može da ima ili dobije odgovor, već pita naša nesigurnost, strah, nemoć, bojazan, kontrolor, manipulator ili ti drugim riječima, otac zla.
Kada postavimo pitanje nas u stvari, najdublje i najiskrenije, ne interesira odgovor, ili mogu reći da nas odgovor interesira samo kako bismo zadovoljili svoju radoznalost, što i nije neka radoznalost kada znaš odakle dolaze pitanja i zašto pitamo, ili da bismo zadovoljili ono gore spomenuto ili, još gore, da bismo nastavili da spavamo.

Naše pitanje na pada na vražju kiselinu, a ono upravo treba da padne na to mjesto. To je jedini način da Spoznamo. Svako pitanje u sebi krije blagoslov, ali ono najčešće što dolazi iz njega je kletva, prokletstvo.

Čim dobijemo odgovor na pitanje otvorili smo vrata istinskog pakla, promašili smo vražju kiselinu. Naš radoznali dio uma zadovoljen je. Odgovor i pitanje smo strpali u ladicu i više nas ne interesira. Promašili smo suštinu pitanja.
U davna vremena, zamislimo, kada nije bilo interneta, majstori i znalci nisu bili dostupni, morali bismo tumarati pustinjama i planinama, kroz smetove snijega kako bismo našli odgovor na svoje pitanje.

To pitanje je bilo THE PITANJE. Ono nas je gonilo, proganjalo, ispijalo zadnje kapi krvi, nosilo nas kroz opasne krajeve, suočavalo nas sa pitanjem života i preživljavanja, ali ono što je ono u nama izazivalo, tu nespokojnu vatru, bilo je gorivo koje je razdvajalo one koji samo radoznalo pitaju, koje u stvari istinski ni ne zanima odgovor od onih koji su stvarno, istinski, zvjerski tragali za odgovorom.

To je, draga moja internetska gospodo, razlika između tragaoca drevnih vremena i današnjeg imitatora koji se naziva „tragaocem“, „učenikom“, „adeptom“. To je vražja želučana kiselina. Izgorjeti u njoj, nestati ali sa pitanjem na ustima, krikom u grlu. Taj koji je to doživio ZNA odgovor.

On odgovor ZNA SOBOM. Jer ON JE ODGOVOR.

Vjerujem da se većina nikada nije zapitala odakle dolazi pitanje? Tko je taj u meni koji postavlja pitanje, šta je njegova motivacija, šta je njegov cilj?
Imao sam tu nesreću da sam to morao proći. Kažem „nesreću“ jer se to tako kaže u našem svijetu, dok je to u stvari bili prokleta, vražja, demonska sreća ili Božje Proviđenje. Nekad ne znam kome da pošaljem zahvalnost. Došao sam do mjesta gdje se Vrag transformira u Boga i gdje Bog biva transformiran u Vraga. Tako da ne znam koji je koji.

Ako osmotrimo sebe dok postavljamo pitanje i pitamo se „je li istinit taj koji pita pitanje?“, „zanima li njega odgovor na to pitanje?“, „gori li on od muke, vječne patnje, u želji da sazna odgovor?“ doći ćemo na vrata koja razdvajaju tragaoca od „tragaoca“, učenika od „učenika“, istinskog čovjeka od njegove suprotnosti koja je toliko rasprostranjena da je pitanje „postoji li uopće, bilo gdje, čak i vražjoj pećini, istinski čovjek?“
Ono što sam saznao jeste da je skoro svako moje pitanje u stvari lažno, nestvarno, nekad radoznalost, nekad potraga za „znanjem“ kako bih bio siguran, pobjednik u raspravama, moćan, snažan, i jasno, da bih kontrolirao i imao iluziju znanja kao kontrole. Imao sam jako malo, ili možda čak i jedno ili dva pitanja na koja me je stvarno, gorljivo, žučljivo, smrtonosno ozbiljno interesirao odgovor.  Mjesto u meni odakle su ta, recimo za sada, dva pitanja došla nije bilo od „ovog svijeta“. To je bilo stvarno mjesto u meni. Ostala pitanja došla su iz tko zna koje zabiti, negdje iza sedam mora i sedam gora ali ne iz stvarnog dijela mene. Jasno, ako o ovome niste razmišljali do sada, a vjerujem da većina nije, nemate pojma o čemu govorim.

Samo stvarno u nama što pita može da čuje odgovor koji ni ne liči na odgovor jer Stvarno nikada ne odgovara. Prosto zato što nema onog kojem ono treba da odgovori.

Naša pitanja su pitanja lažne ličnosti, naše slike o sebi, naše predstave, naših očekivanja i projekcija, lažnog znalca u nama, lažnog tragatelja. Jer ona ne vode do istinskog odgovora jer i sama nisu istinska.
Zato sam dao primjer nekog drevnog lika koja je krenuo u potragu. Samo ga zamislite. Samo zamislite kako je on bio stvaran i koliko je njegovo pitanje bilo stvarno.
Jer samo takva pitanja vode kraju onog koji pita.

Kada u Radu kažemo da morate provjeriti svaku ideju, svaku teoriju, svaki odgovor koji dobijete mi u stvari govorimo o tom drevnom tragatelju. Tom primjerku iz zastarjelih muzeja. Čuo sam da ih još ima. Provjereno.

„Proučavati nešto, recimo kao Rad, ne znači samo čitati i tražiti teorije o Radu i Idejama Rada, iščitavati ih i prihvaćati ili odbacivati. To NIJE proučavanje Rada. Šta god da kaže bilo koja teorija o bilo čemu u Radu TO NIJE proučavanje Rada. To je skupljanje informacija. Drugim riječima, informacije NISU VAŠE znanje, niti imaju ikakve veze sa znanjem.

Imati informaciju iz Rada o tome što je laganje i fantazija, NE ZNAČI da znate što je laganje i fantazija. Znanje znači da ste to provjerili, dokazali, vidjeli kod drugih oko vas, vidjeli kod sebe, vidjeli što je sve laganje i tražili sve oblike laganja u sebi i oko sebe u drugima, znate za njih u svakom trenutku kao što znate da ste muško ili žensko. Isto je i sa fantazijom.

Znanje je veoma lako dokazati i jako se razlikuje od informacije.

Znanje je dokazivo oko vas u svakom primjeru, svakoj stvari, svakom djeliću kreacije POD UVJETOM DA ZNATE. Informacija nije. Informacija je kao pokvarena ploča koja stalno vrti jedno te isto bez izmjene i osjeti se da ona nije znanje. Za to imate primjere oko sebe, gdje god da se okrenete. Ako laganje ili fantaziju ne možete dokazati bilo kojim primjerom, na bilo čemu, onda ne znate ili preciznije NE RAZUMIJETE što je to laganje i fantazija.“ – citat sa Facebooka

Pitanje je ono što je gorivo i što nas tjera da uskočimo, potpuno voljno, u vražju želučanu kiselinu. Ono mora da se razgradi u toj kiselini i da korisnu „hranu“, tj. odgovor (supstancu) koji smo mi. Ono mora da nas stvori ili drugim riječima, dovede do stvarnog u nama. Ono što je štetno mora biti odstranjeno kroz tko zna koji otvor ili rupicu. Svako pitanje u sebi ima i korisnu komponentu i štetnu komponentu. Hranjivu i ne-hranjivu supstancu. Ono što je hranjivo u njemu je ono što ide direktno u stvarno koje smo mi, ako ono postoji i samo ne imitira stvarno. Ono nehranjivo ide tamo gdje mu je mjesto. U današnju „filozofiju“, mudrovanje, intelektualiziranje, preseravanje, i slično.

Odgovor na svako istinsko pitanje leži u srži pitanja.

Neću reći u čemu točno. Pronađite sami.

Isti slučaj je sa famoznim pitanjem „tko sam ja?“. Odgovor na to pitanje je u srži samog pitanja. Ne postoji točan odgovor koji će vam netko reći, šta god da kaže da je odgovor: svjesnost, svijest, nepoznato, nespoznato, postojanje, ili čak i intenziv odgovor „ja“. Čak ni taj najjednostavniji odgovor sa intenziva, odgovor na pitanje „doživi direktno tko si ti? (JA) NIJE ISPRAVAN odgovor. On je u stvari lažan odgovor koji će vas uništiti a mislit ćete da ste ušli u raj dok je to u stvari „pakao za ‘prosvjetljene’“. Znam, prošao sam to.
Ako znate postaviti to famozno, drevno, izvor istinskog pakla, pitanje onda znate kako da radite sa njim. Suština tog pitanja nije u odgovoru kao kada pitate profesora prosvjetljenja „šta je to prosvjetljenje?“. Samo pitanje je u stvari odgovor ali ne u bilo kojoj riječi, a ponajmanje u onom koji pita, ali ako taj koji pita prođe kroz vražju želučanu kiselinu, ono što će ostati jeste ODGOVOR.
Današnji „tragaoci“ ne znaju da pitaju to pitanje. Čak i kada, naizgled, „znate“ odgovor kao Slavinski ili Berner papagaji, istina je da ne ZNATE odgovor, niste izgorjeli sa tim pitanjem. Vi ste ostali a vi ste prevara, laž, otac laži, istinski Sotona.
Pitanje mora da sagori onog koji pita i ono što ostane i više nema pitanje, jer i pitanje sagorijeva sa onim koji pita, jeste THE ODGOVOR ili ti VI, Istina. Ili ti drugim riječima, Budistička Nirvana, Hinduistički Samadhi, Kršćanki Bog, Pleroma Gnostika, itd. Ili ti, jednostavnije rečeno, THE ISTINA.

Ako znate postaviti na taj način pitanje, provjeriti na taj način, tada je vaš kraj, ili ti smrt vas, zagarantirana. Jer ostaje THE ONE (There can be only One). A nagrada za onog koji prođe sav put, ubijanje svih „besmrtnika“ (film Highlander), je istinska, krajnja smrt, smrt nad smrtima. Nagrada za onog koji je došao do kraja je Istinska Smrt. Jasno je da me nećete razumjeti, ali to je ok.

Pitanje mora dovesti do Istinske Smrti pitaoca, tragatelja.

Odgovor, kako smo navikli da ih čujemo ili pročitamo, ne postoji.

Probajte vidjeti odakle u vama dolaze pitanja i kakvo je vaše očekivanje za odgovorom. Šta u stvari očekujete. ISPITAJTE pitanje.
Je li ovo pitanje istinsko, autentično, stvarno pitanje? I ne zastajte dok ne dobijete odgovor. „Je li me stvarno zanima odgovor na ovo pitanje?“ „Jesam li spreman poći u smrt kako bih našao odgovor na ovo pitanje?“
Ako niste spremni zakoračiti u vulkan, skočiti sa najviše zgrade (jasno figurativno govoreći) u kvartu, otići u pustinju pustinje, u srž ledene pećine u Sibir, umrijeti u najgorem grču onda to nije istinsko pitanje. To je laž koja samo želi lažnu korist od pitanja. Ili prosto dječja radoznalost i time svaki odgovor koji će zadovoljiti tu radoznalost je dobar odgovor, ali nije istinski, nije stvaran odgovor.

Mnogo vremena sam proveo u davanju odgovora na razna pitanja. I sada znam. Nijedno pitanje nije pravo pitanje, nijedan odgovor nije pravi odgovor. Svako pitanje na koje sam odgovorio bilo je da vas pošaljem u istinski pakao. Ali onaj pakao koji imitira raj. Jer vi niste od njega imali korist. Niste PITALI. Niste IZGORJELI. Niste UMRLI. Samo ste zaspali uvjereni da znate odgovor. Ja sam imao tu (ne)sreću da sam morao dogovore sam naći, nije ima tko da mi odgovori. Sada znam što sam vam napravio. I iskreno ŽAO MI JE.
Ujedno i moje saučešće. Umrli ste zbog moje zablude. Ali ako vas tješi, ja sam naučio. Ali samo ako vas to tješi, inače nikakve druge koristi nema od toga što sam vam davao gotove odgovore. Poslao sam vas ravno kod gospodara ili Oca Laži. Jebiga, sorry.
Evo, neću više nikada. Majke mi.

Sve ovo što sam napisao „o pitanju i tragaocu“ je primjenjivo na svaki aspekt Rada. Provjeru onog što Rad govori, Ideje Rada, svaki djelić teorije Rada. To je ono što morate razviti ako želite raditi Rad.
To je Ultimativna Žrtva u Radu. Ništa nije bitnije od toga. Ništa nije bitnije od istinskog, krajnjeg odgovora. Kada proučavate Rad to morate imati.
Svaki put kada „prevarite“ Rad vi ste prevarili sebe. Svaki put kada „mudro“ nađete način da zaobiđete patnju, trenje, suočavanje u vama je umro jedan stvarni „ja“. Sada se zapitajte šta ste u stvari učinili???

Znam, i to se uči. Ni to nismo naučeni, niti prirodno imamo.

Sjetite se. Nagrada za besmrtnost je SMRT. A smrt je Istinska Besmrtnost. Znam da će samo pojedinci razumjeti što sam rekao.

Ostali, ispitajte. Jedino to je istinski vrijedno od sve tzv. duhovnosti oko ili unutar nas.
Bhaerava