Sve ovo je moja igra

Kategorije
Svi članci

Bilo je mnogo verzija ovog što vam namjeravam pisati. Mnoge od njih završile su u košu za smeće, neke od njih se čitaju u nekim zatvorenim grupama, određenom krugu ljudi, a neke od njih još “stoje” pohranjene na disku kompjutera. Pitao sam se da li mi je cilj da ih objavim ili samo pišem da izbacim iz sebe ono što se dešavalo tih nekoliko godina sa njom.

Kako opisati nešto što prevazilazi bilo koji opis? Znam da se mnogo opravdavaju na ovaj način u nemoći da izraze ono što u sebi imaju, nemoći da daju opise nečeg iako je sve moguće opisati, ukoliko imate intelektualnu sposobnost i razumijevanje, ali opis nikad nije vjeran do kraja onom što znate, razumijete, što ste proživjeli. No, nije problem samo opis već i ono što se zbivalo između nas, što nikad nije imalo linearnost nekog događaja ili nekog izlaganja, kako se očekuje u intervjuu koji čitate. U početku je i bilo neke linearnosti a kasnije ona je prosto iščezla. Nestala bez traga. Razgovori sa njom poprimali su neke čudne obrte, igre koje je igrala, mijenjanje stvarnosti koji liči na znanstvenu fantastiku. Igrala se mojim umom, mojim emocijama, fizičkom stvarnošću, vama kao čitateljima. Svim što joj je došlo “pod ruku”.

Danas, u svemu tome mogu da vidim smislenu “linearnost” lišenu vremenske odrednice, kretnje s lijeva na desno, ili iz prošlosti do budućnosti. Tada nisam mogao razumjeti njenu ideju da je “sadašnji trenutak” nešto mnogo šire od onog što čovjek pod tim podrazumijeva, da je on trenutak kozmosa koji nikad ne završava jer nikad nije ni imao početak, da on ovisi o kapacitetu razvijene svijesti a ne o vremenu koji mjerimo satom, prostoru koji mjerimo metrima ili kilometrima. Uvijek se smijala mom shvaćanju “sadašnjeg trenutka”, koliko je, kako je znala reći, “djetinjasto shvaćanje stvarnosti”. Prilikom spominjanja autoriteta koji stoje iza toga njen smijeh poprimao je ozbiljne distorzije, od visokih i zvučnih slogova pa do ruke preko lica i pokušaja da ostane ozbiljna i usmjerena na naš razgovor. Nekad se razgovor prekidao i prije no što je počeo, jednostavno jer nije vidjela svrhu da govori “mrtvom liku sa maskom novinara”. Nekad su razgovori tekli duboko u noć, nekad po nekoliko dana, a nekad je razgovarala na način da je mijenjala čulnu realnost kojoj sam svjedočio, igrala se s njom stvarajući i uništavajući oblike i forme kao umjetnik glinu sve dok nisam shvatio ono što je htjela da prenese. Eduard, njen stari, kao iz filma, tradicionalni batler ponekad nas je gledao kao da uživo gleda teniski meč. Glava lijevo, pa desno, pa opet lijevo, pa desno i tako nekoliko minuta, dok nije prekinula igru. Bez riječi, bez bilo koje naznake osim “aha”, “uh”, “šta je ovo?” što se moglo čuti između njegovog okretanja glave. S moje strane, prema njoj, bilo je različitih utisaka, emocija, seksualnosti, intelektualnog neshvaćanja i to ju je zabavljalo. Bilo je dana kada sam je mrzio te kroz osjećaj krivice tu mržnju vraćao na sebe, ali i kada sam je volio, izgarao za njom a ona je i to vraćala meni govoreći mi da je to “samo tvoj svijet koji nema veze sa mnom”.

Jednom sam je pitao zašto svaki čovjek koji bi se mogao svrstati pod “duhovnu” etiketu teži tome da nađe budnog čovjeka, ili budnog partnera? Odgovor je bio veoma direktan.

“Zašto što imate tendenciju ka samouništenju. Sve što od te osobe možete doživjeti jeste uništenje svega što ste do svakog djelića dubine ili širine koju posjedujete. Imate projekciju sna na njih, želju da vas netko ili nešto takve sposobnosti, snage, moći, svijesti prihvati, voli, da vam značaj, a sve što od te osobe dobivate jeste odbacivanje svakog značaja. Na kraju, koliko mi je poznato kroz povijest, samo nekolicina je imala koristi od toga, ostali su propali, bivali uništeni takvim odnosom.”

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content