Kao što u radu s utiscima možemo svjesno primiti supstancu iz vanjskog života, na isti način moguće je primiti supstancu iz emocija koje se pojavljuju u našem unutarnjem prostoru, pa tako i iz onih negativnih. Naravno, pod uvjetom da znamo kako izdvojiti supstancu svijesti iz same emocije. Ovo prije svega zahtijeva svjesno promatranje i odvojenost od emocije koju osjećamo, bila to tuga, ljutnja ili neka sitna razdražljivost. Spektar emocija je ogroman, pa tako i spektar negativnih emocija koje mogu biti manjeg ili većeg intenziteta. U pravilu se počinje s emocijama manje snage, s onim sitnim svakodnevnim neugodama, kako bi se unutarnji sistem priviknuo i naučio samom procesu svjesnog rada s njima. No ovo nije jedini razlog. Drugi i mnogo važniji razlog je taj što u početku nemamo dovoljno snažne mišiće svijesti da bismo odmah podigli uteg od sto kila. Šteta je tada vrlo izvjesna te lako može doći do pucanja, samo što tada ne pucaju mišići, već naša psiha ili, u blažem slučaju, ostajemo obeshrabreni i napuštamo cijelu stvar.

Svjesno promatrati neku emociju znači biti svjestan sebe i emocije: biti svjestan sebe kao onoga koji promatra i biti svjestan same emocije bez identifikacije s njom. Ovo traži već dobru uvježbanost u podjeli pažnje i podjeli sebe na dva, što znači i razumijevanje da mi nismo ono što promatramo, već ono što promatra. Zatim, važno je dozvoliti emociji da postoji unutar nas, ne bježati od nje, ne negirati je i ne potiskivati niti je pokušavati pretvoriti u suprotnu i poželjnu emociju. Rad ne ponavlja bez razloga da „ne diramo ništa“ je svijest je ta koja će se pobrinuti za sam proces transformacije. Dakle, bitno je uočiti emociju, tj. priznati je i identificirati. Ovo vrlo dobro poznaju egzorcisti, što nam otkriva mnogo toga o samoj prirodi i izvoru negativnih emocija ako znamo čitati između redova. Isto tako, važno je ne izraziti negativnu emociju prema van jer to je samo obično pražnjenje koje troši materijal neophodan za proces unutarnjeg trenja, sagorijevanja same emocije i njezinog pretvaranja u supstancu svijesti. Naravno da radna ideja o neizražavanju negativnih emocija nikada nije imala veze s lažnom finoćom i uljudnošću. Rad nije toliko površan. Emociju također ne treba tumačiti niti donositi bilo kakve zaključke o njoj ili prihvaćati asocijacije koje mogu isplivati na površinu. Ako promatrate ljutnju, nije bitno tko je tu ljutnju izazvao niti je od ikakvog značaja to što ste možda nesvjesno oponašali svoju ljutitu majku i tako usvojili njezinu ljutnju kao svoju „rođenu“. S takvim analizama možemo lako skliznuti u prepričavanje svojih obiteljskih drama te ćemo samo potrošiti i ovo malo energije što imamo na priču, umjesto na rad. Usput, nema tih obiteljskih konstelacija niti takozvanih karmičkih čišćenja koji bi nas mogli razriješiti i osloboditi emotivnog nasljeđa naših predaka jer takve tehnike nemaju ključ za izlazak iz zatvora, ali zato imaju vrlo efikasan ključ koji će nas držati zaključanima u filmu o našem obiteljskom nasljeđu.

No da se vratimo na svjesnost emocija. Cilj je biti i ostati prisutan s određenom emocijom = biti svjestan sebe i emocije = znati i osjećati da postojimo dok je promatramo. Što dulje održavamo ovu unutarnju poziciju, to će nam postati jasnije zašto su za rast i razvoj svijesti neophodni napor i trenje. A onda, dok održavamo ovu svijest u dva pravca, primjećujemo da dolazi do svojevrsne borbe između dvije suprotstavljene strane: na jednoj strani je čovjek koji promatra emociju, a na drugoj strani je sama emocija. Obje strane žele pobijediti u ovoj borbi jer obje strane žele živjeti. Ovo je polje naše unutarnje Kurukšetre, no jesmo li mi Arđuna koji je odlučan i ne želi pokleknuti? Ovdje su na testu mnoge radne ideje i definicije, a ponajviše samo razumijevanje, vrednovanje Rada i pamćenje svog cilja. Ove tri stavke su naše gorivo u svakoj borbi.

Budući da većinu emocija nosi jaka vitalna sila koja je dodatno podržana većinom stvari ove zemaljske razine, one mogu biti vrlo uporne, a često i razorne u svojoj snazi, pa nije nimalo lako ostati svjestan i nepomičan kao borac na njihovoj suprotnoj strani, posebno kod jačih emocija. Ako ne uložimo napor u održavanje svjesnosti sebe i ne ustrajemo u njemu, emocija će nas vrlo brzo inficirati i preuzeti prostor svijesti koji je ionako, ako ćemo pošteno, vrlo siromašan i gotovo uvijek nezaštićen. No, ako uspijemo ostati u promatranju, svjesni, neupleteni i nedotaknuti emocijom, ali bez bježanja od nje, primijetit ćemo da započinje proces alkemije gdje prvo dolazi do intenziviranja trenja između nas i emocije kao dvije suprotstavljene strane. I upravo je ovo trenje ono što dodatno podgrijava vatru svijesti. Zahvaljujući kvaliteti vatre koju svijest prirodno ima, ona prvo osvjetljava emociju (postajemo je konačno svjesni u svojoj mračnoj pećini), zatim podgrijava emociju u čemu joj dodatno pomaže vatra samog trenja (intenzitet emocije se pojačava do točke ključanja ili sagorijevanja), a onda je doslovno topi ili spaljuje, baš kao što se kali čelik ili kao što sunčeva zraka spaljuje predmete pod povećalom. Naravno, ovo je moguće samo pod uvjetom da smo dovoljno uvježbani i istrajni u naporu održavanja svjesnosti u odnosu na samu emociju (a ovdje se sakrilo još jedno od značenja definicije Rada kao kontinuiranog ulaganja napora u određenom smjeru) ili ako nam je netko to svojim primjerom pokazao (C utjecaji kao jako važna stavka u svačijem radu i evoluciji). Zagrijana i otopljena emocija tada oslobađa nešto od svojih vodika, odnosno supstanci, koje se potom raspoređuju u svijest jer svijest ih privlači poput magneta ili, rečeno kroz onu „pjesmicu“ koju svi ponavljaju kao papige, energija ide tamo gdje je naša pažnja. Tako privučene supstance postaju hrana za svijest i njezinu daljnju kristalizaciju.

Jednom kada iskustveno doživimo ovaj proces trenja i sagorijevanja emotivnih tvari koje pripadaju nižim dijelovima naših centara ili nižoj prirodi u nama, postaje nam jasno da svaka emocija, bila ona pozitivna ili negativna, može biti prilika za kristalizaciju svijesti, a ne nešto čega se samo trebamo osloboditi da bismo živjeli ugodan život. Takvo oslobođenje je jeftino i prazno i nema praktičnu i upotrebnu vrijednost. Također, riječi „pozitivno“ i „negativno“ tada gube smisao i na njihovo mjesto dolaze riječi „korisno“ i „beskorisno“ ili „korisno“ i „štetno“. Tada svaka emocija može biti korisna jer postaje hrana za svijest, baš kao što je i bilo koji životni utisak potencijalna hrana za svijest. Sve je iskoristivo u ekonomiji univerzuma, a razliku čini jedino krajnja svrha. I zanimljivo, kada shvatimo kako funkcionira ovaj proces, postaje nam očito i što znači hrana za dušu, a tada i ona izreka „Reci mi što jedeš i reći ću ti tko si“ dobiva sasvim novo značenje.

Asat

Facebook stranica: Belzebubova unuka