Koncepti koje o sebi imamo ograničenja su koja smo, recimo to tako, sami sebi postavili. Isti slučaj je i s konceptima o svijetu, drugima, životu, odnosima itd. Koncept je, drugim riječima, matrica kroz koju se dešava ponašajni obrazac ili psihološki obrazac – ličnost, karakteristike, reakcije, percepcija, prosudbe itd. Većina koncepata prolaze ispod radara svijesti, tj. ne primjećujemo ih, već mehanički, automatski kroz njih i sa njima reagiramo. Da bi se koncept razgradio, potrebno ga je upoznati, vidjeti njegovu logičnost, način na koji djeluje, kada djeluje, u kojim uvjetima i okolnostima, koliko je snažan i koliko utječe na našu percepciju, tj. moramo ga upoznati. A da bismo ga upoznali, moramo ga postati svjesni i prestati se identificirati s njim.
No ovo je lako reći, ali nimalo naivno za odraditi.
Kao što sam rekao, većina koncepata prolaze ispod naše svakodnevne percepcije i ne primjećujemo ih, osim ako ne napravimo introspekciju našeg ponašanja, prosudbi, reakcija i ne potražimo zašto smo baš na taj način reagirali/percipirali te kroz to počnemo proučavati određeni koncept.
Ne trebam naglasiti da imamo stotine koncepata, slabih – gotovo površnih koji se lako mijenjaju jer možemo primijetiti ispitivanjem da su površni, olako konstruirani, letimični – umjerenih ili srednje snažnih koncepata – ustaljeni koncepti koje stječemo i potvrđujemo kroz iskustvo, prosudbu iz određenog stava ili drugog koncepta, pokupljeni u ranom periodu života kako od drugih tako i od autoriteta koji oblikuju našu ličnost i često puta nedovoljno istraženi ili činjenično potvrđeni – te oni snažnih, tvrdokornih koncepata koji su osnaženi veoma jakim emotivnim reakcijama ili stanjima, procjenom koja uključuje emotivnu bol i povredu, snažna emotivna stanja i konstrukcije itd.
Iza svakog koncepta stoji značaj koji smo dali tom konceptu, a svaki značaj je emotivan i temelji se na emotivnoj reakciji – bila to pozitivna ili negativna emotivna reakcija – ili na nekoj emotivnoj vrijednosti u odnos na ljude, stvari, događaje itd.

Značaj se oslanja na našu predstavu o identitetu, položaju, usporedbi s drugima i sa svijetom oko sebe, konstrukcijama koje smo o sebi izgradili ili slikom o sebi. Sada, slika o sebi ima dvije strane: slika kojom se predstavljamo drugima i slika o sebi u koju intimno vjerujemo.

I s tim smo identificirani, u identifikaciji smo s nepoznatim identitetom kojeg mislimo da poznajemo – objektivno, čovjek ne poznaje svoj identitet osim u nekim malim i skoro zanemarivim detaljima – a identifikacija je uvijek emotivno utemeljena i oslanja se na ono što nazivamo ličnim „ja“ ili osjećajem „ja“. Osjećaj „ja“ ili nedovoljno izgrađeni ego temelji se na percepciji odvojenosti, pojedinačnosti, tijelu i tjelesnoj pojedinačnosti, neznanju svoje psihologije, ali i univerzalne ljudske psihologije te shodno tome i na osjećaju da je pojedinačna psihologija odvojena od psihologije drugih, što to je opet povezano s izraženim osjećajem pojedinačnosti – ne, čovjek nema individualnost – posebnosti, odvojenosti, identifikacijom itd. I to je krug, kratko rečeno, u kojem se svi vrte, s kojim su zarobljeni, ograničeni i unutar njega rade to što rade i misle da je to duhovnost ili Rad.

Napisah ovo ukratko čisto da vidite u kojem se krugu, ili točnije, u kojoj se matrici nalazimo. Unutarnja simulacija, matrica, program koji slobodno možemo nazvati psihologijom čovjeka i u njega unosimo sve s čim dolazimo u kontakt te kroz to percipiramo, izabiremo, sviđa nam se ili nam se ne sviđa, volimo ili ne volimo, želimo ili ne želimo i slično.

Mogu slobodno reći, a da se vratim na koncepte, da su misli, emocije i procesi konceptualno uvjetovani, tj. da iza njih stoji neki slabije izražen, umjeren ili tvrdokorni koncept, ili njihova kombinacija, koja se aktivira u odnosu na našu procjenu situacije, čovjeka, težnji, želja itd.

Pod konceptom ovdje ne podrazumijevam samo misaoni pojam, nego cjelokupni subjektivni okvir koji uključuje mentalni stav, mišljenje, uvjerenje, vjerovanje, emocionalni doživljaj i način na koji prosuđujemo i sebe i svijet. S njim su tijesno povezani značaj koji pridajemo stvarima, emotivni obrasci, navike, prosudbe, interesi i temeljna uvjetovanja našeg psihološkog funkcioniranja.

U tom smislu, koncept nije puka mentalna definicija, nego složeni obrazac kroz koji živimo — percipiramo, komuniciramo, izražavamo se i poimamo sebe i druge.

Temelj svega toga leži u identifikaciji s osjećajem „ja“ kao psihološko-tjelesnim centrom iskustva.

I to je dio na koji se generalno sve duhovne discipline usmjeravaju. One teže promijeniti percepciju; način na koji sebe doživljavamo, ali i način na koji doživljavamo druge i svijet; odvojiti nas od konceptualnih obrazaca misli, emocija, procesa, tijela; uvesti nove koncepte te nas naučiti novoj percepciji.
Pomisao da možemo evoluirati bez koncepta poprilično je naivna i dječja formulacija. Doći do tog nivoa evolucije obično se naziva „probuđenjem“ ili „prosvjetljenjem“ ili, manje od toga, biti budan u životu.
Učenja daju nove koncepte i pomoću tih koncepata teže da uruše ili razrijede krute koncepte koje imamo i o sebi i o svemu drugom. Sve ideje učenja ustvari su neke vrste koncepata koji govore o novom čovjeku, drugačijem čovjeku, univerzumu, Bogu i slično jer naš um nije navikao da oblikuje mišljenja i stavove ili da prima ideje izvan koncepta na koji je navikao ili pomoću kojeg funkcionira.
Ako sada iz ovog pogledamo neke ideje učenja, nebitno kojeg, primjećujemo da su te ideje također uređene u skladu s konceptom samog učenja, njegove percepcije svijeta i univerzuma, ali i čovjeka ponaosob. Obično su te ideje mnogo šire od koncepata kojima smo ograničeni. Problem s njima jest da one dolaze kroz umne konstrukcije, definicije, teoriju, upute i rijetko kada, ili tek nakon mnogo godina praktičnog rada i discipline, počinju emotivno djelovati na čovjeka, a onda i na njegov tjelesni ili životni obrazac. Tu primjećujemo još jedan problem, a on je da kada smo uvučeni u neku emotivnu reakciju, značaj, vrijednost ili emotivnu sliku o sebi, djelovat će onaj koncept ili način percepcije koji je ranije stečen kroz nesvjestan i neznalački način funkcioniranja, ali i onaj koji ima snažniju emotivnu potporu. Neznalački ovdje znači da ne znamo tko stvarno jesmo, da smo u snu, da spavamo, a onda malo šire, da ne poznajemo Inteligenciju u pozadini svega, ne poznajemo ili nismo spoznali ono što nazivamo Bogom itd.
Stoga, ako promjeni koncepata priđemo kao nekoj vrsti afirmacije – to je uvijek bilo popularno jer je lakše – to neće djelovati, osim ako u toj afirmaciji nema veoma snažnog emotivnog obrasca ili konstrukcije ili točnije, naboja. Ali i to je ograničeno i ne ide dublje od površinske podsvijesti. Zato afirmacije jako teško probijaju te podsvjesne oklope kojima se ona zaštitila i ne trpi pritisak, već na pritisak reagira odbijanjem i odbacivanjem te vraćanjem u svoj davno uspostavljeni obrazac percepcije.

Da bi se odigrala promjena, potrebno je djelovati veoma duboko. Na sam centar percepcije ili naše svijesti.

Moramo promijeniti ne samo površinsko poimanje sebe već i ono dubinsko, skoro nesvjesno poimanje koje temelji svemu što vidimo i znamo o sebi na površini. Ali to djelovanje mora uključivati sve načine našeg funkcioniranja kako unutarnjeg tako i vanjskog.
Obično želimo mijenjati samo dijelove koji nam se ne sviđaju, koji nam izazivaju negativne posljedice, ono što smo u svojoj slici o sebi i svijetu registrirali kao „problem“ i kojeg se želimo riješiti kako bi se naša slika o sebi prilagodila, poboljšala, usavršila i kako bismo bolje funkcionirali, ali onakvi kakvi jesmo, tj. bez dublje promjene.

Koncept o bilo čemu možemo urušiti i dubljim ispitivanjem same logike koncepta; trudom da vidimo gdje i kada je nastao taj koncept ili uvjerenje; zašto je ono nastalo, tj. što stoji iza njega kao značaj, kao reakcija, koji obrazac; te ponovnim, odgovornijim ispitivanjem toga ka čemu je uvjerenje ili koncept usmjeren.

Širim i boljim konceptom – a često u početku stavom – utječemo na životne koncepte i uvjerenja koja imamo i koja nas ograničavaju. No, kao što rekoh, to također ima svoje ograničenje, ali od nečeg moramo početi, zar ne?

Ideje Učenja upravo su „skrojene“ kako za površinsku tako i za dubinsku promjenu čovjeka i njegova načina funkcioniranja.
Recimo, u Radu će vam se reći da Rad i Ideje Rada moraju biti na prvom mjestu. U religiji da Bog mora biti na prvom mjestu i da nemate drugog Boga – ili božanstvo. I oboje govore o istom temelju.
Ali kada kažemo na „prvom mjestu“ to mislimo u odnosu na što?
Na život i na ono što smo životom stekli, ali i u odnosu na ono kako život sada djeluje na čovjeka.
Tu će vam se ubaciti i vaš lični cilj, nebitno je li taj cilj velik ili se radi o nekom manjem cilju, no on je uključen kao aktivni utjecaj koji potpomaže Ideji Učenja, ali i težnji, motivaciji za promjenom. Motiv, naravno, može biti negativan ili pozitivan, snažan ili slab, nemoćan da podrži cilj ili veoma moćan motiv izgrađen ispravnim idejama učenja koje smo prije toga primili u sebe.

No osnovna prepreka svemu ovome jest ta što ovo uzimamo kao DODATAK sebi, nadodajemo na sebe.

Drugim riječima, mi u sebe unosimo te ideje, nova uvjerenja i koncepte, ideje učenja i to kroz psihologiju – prethodne stavove, mišljenja, uvjerenja, vjerovanja, reakcije, obrasce itd. – i to pada na već formirani temelj ili zemlju u nama. To su one četiri kvalitete zemlje ili tla iz Biblije (parafraziram):

1. Put (ugaženo tlo) – sjeme ne prodire, biva odmah uklonjeno; ptice (misli, um, racionalizacija) ga pojedu.
2. Kamenito tlo – brzo nikne, ali nema korijena i brzo se osuši.
3. Tlo s trnjem; Trnovito tlo – sjeme raste, ali ga trnje (brige, strasti, interesi, nestabilnost) uguši.
4. Dobra zemlja – sjeme donosi plod.

U malo širem smislu to bi se moglo protumačiti na sljedeći način:
Put (ugaženo tlo) – svijest je mehanična, zatvorena i prepuna identifikacija; ništa novo ne ulazi jer nema unutarnjeg prostora koji bi to novo mogao primiti i ispravno obraditi; to je rigidna ljudska psihologija koja sve zna i sve prosuđuje u skladu sa stečenim znanjem, iskustvom i slično, bez težnje ili želje ili, prije svega, uvida da treba da se mijenja.
Sve je poznato, jasno i riješeno. Osoba sluša, ali ne čuje; sve novo se automatski odbacuje, racionalizira ili ismijava; nema stvarnog unutarnjeg trenja jer nema ni stvarnog pitanja, težnje, potrage; reakcije su brze, automatske, obrambene. Čovjek je potpuno mehaničan, identificiran i svemu prilazi površinski, a sve što uđe u njega biva odmah uništeno starim obrascima. U odnosu na koncepte, to su tvrdokorni koncepti i uvjerenja, ali i vjerovanja koja se NE prepoznaju kao koncepti ili uvjerenja, već kao STVARNOST.

Kamenito tlo (često dominacija intelekta; razumijevanje koje nema korijen u biću)– postoji konceptualni umni interes, čak i oduševljenje, ali nema dubine. Svijest je još krhka, nestabilna ili je tek u začetku te je ostali obrasci jako brzo preuzmu i odvuku u skladu sa svakodnevnom mehaničnošću i utjecajem života. Nema korijena jer nema stvarne promjene identifikacije.
To je početni zanos, „aha“ osjećaj ili moment; brzo shvaćanje, ali površno; čim se pojavi nelagoda, otpor ili frustracija proces se prekida; traži se ugoda, potvrda, smisao bez truda ili napora, tj. mehanički smisao. Čovjek počne s Radom ili duhovnošću, ali nema trajnost, nema izdržljivost, nema kapacitet za napor, trpljenje, unutarnju napetost koja nastaje starim i novim što u njega ulazi. Postoji uvid da nešto ne štima, recimo uvjerenja i koncepti, ali nema snage da se s njima ostane u kontaktu, da se proučavaju i onda kad nastupi neugoda ili trenje u emocijama. Teorija može biti shvaćena, ali nema emotivnu snagu, a ni podlogu za promjenu. Čest dio ili tip kod današnjih akademika i intelektualaca.

Trnovito tlo (vital, negativne emocije i raspoloženja, emotivna nestabilnost) – svijest je sposobna primiti i razumjeti, ali je stalno preplavljena konkurentskim i čak kontradiktornim impulsima: željama, strahovima, brigama, ambicijama, slikom o sebi, interesima, potvrdama, projekcijama itd.
Postoji neki usmjereni duhovni razvoj, ali je rascjepkan, emotivno nestabilan, vitalno ugrožen snažnijim interesima, neslaganjima, strahovima. Stalno se nešto „važno“ ispriječi, i jasno, to je važnije od onog što se traži od te osobe; unutarnja snaga ne postoji, već postoji vitalna opsjednutost koja se tumači kao snaga, recimo kao kada se zaljubite u nekoga i vitalno ste opsjednuti i ne vidite njegove loše ili potencijalno pogubne obrasce ili ih tumačite pozitivno, zanimljivo, zabavno. Jako rasipanje usmjerenja, snage, interesa i nemoć da se to održi pod pritiskom životnih utjecaja i emocija koje ti utjecaji izazivaju ili unutarnjih konstrukcija, koncepata koje smo primili i koji su potvrdili naše projekcije (mislimo ili smo uvjereni da su potvrđeni). Osoba shvaća, ali ne može da živi, bude, jeste ono što shvaća.
Tu se Rad stalno guši jakim emocijama, jakim stavovima i uvjerenjima koja su suprotna ili ugrožena Radom i Idejama ili su pod jakim životnim utjecajima. To se dešava jer nema hijerarhije vrijednosti, a ne kapaciteta. Čovjek ima kapacitet, ali vrijednosti, projekcije, vitalne energije i utjecaji ga okreću, izvrću ili jaka devijacija vitala lako uništi ideju, cilj, smisao itd. Sve je važno, no nema onog presudno važnog koje bi ga usmjerilo i izvuklo iz vitalnog vrtuljka.

Recimo, to je simbol „krune od trnja“ na Isusovoj glavi koji ukazuje TKO GA RAZAPINJE, što su upravo ovi ljudi ili osobine ili dijelovi naše psihologije.

Još neke karakteristike ovog „tla“ ili čovjeka kao tipa ili dijela u čovjeku.
Psihološki: Stalna unutarnja i emotivna aktivnost i to često ispod praga svijesti koja se ne prepoznaje ili ne vidi, iako može biti vidljiva i u svijesti aktivna – brige, planovi, strahovi, kontradiktorne emocije i interesi itd. Višestruke i jako često proturječne identifikacije; nemogućnost dugotrajnog zadržavanja pažnje, usmjerenja na jednom procesu, mjestu, težnji; kronični osjećaji „zatrpan sam“ ili kronični osjećaj nedostatka „vrijednosti“ ili prenaglašene „vrijednosti“.
Duhovno, ili točnije, u odnosu na Duhovno ako se uzme jasna definicija, znači da u njemu nema poricanja istine, ali nema ni unutarnjeg vrednovanja iste niti reda koji bi mogli primiti istinu. Ima želje za rastom i razumijevanjem, ali čovjek je istovremeno snažno vezan sa svjetovne ciljeve, odnose, sliku o sebi, projekcije i interese samopotvrđivanja, samo-vrednovanja, želju da bude netko i nešto. Duhovno, u svakodnevnom tumačenju te riječi, sebe doživljava kao „jednu od veoma važnih osoba“, iznad ostalih, što je znak jakog sukoba lične vrijednosti i samopouzdanja. Recimo, mnogi tjelesni poremećaji zdravlja upravo nastaju ovdje.
Osoba može primiti neki djelić istine, ali istovremeno to vital pojede, ambicije i strahovi unište. Nema potpune predaje, već kalkulativne predaje koju ne može da prati jasna odlučnost koja se pretvara kasnije u snažnu Volju. Duhovnost je JOŠ JEDAN sadržaj, ali ne i istina. A uvidi i iskustva – s njima je snažno povezana jer joj daju identitet – daju još jedan sadržaj, ali ne i transformativnu silu ili agens transformacije.
Tu se često javlja ono što bih nazvao „duhovna frustracija“ (snažan emotivni osjećaj, nestabilnost), osjećaj da se stoji na mjestu, periodično povlačenje i vraćanje životu i životnim ciljevima jer osoba još uvijek ne doživljava duhovnost ili Rad kao nešto što prožima život, budući da ni to nije njena unutarnja istina. Ona nadodaje duhovnost sebi kao potvrdu ili traženje potvrde, ali duhovnost je ne prožima.
Kapacitet, koliko god bio velik, nije dovoljno stabilan jer svijest u pozadini svega, a time i njezin osjećaj „ja“, nije odlučila što joj je temeljno središte: ona, život, duhovnost. Ovo je jako čest slučaj u magijsko okultnim disciplinama i to je često magijsko okultni dio u nama – dio koji sve radi zarad sebe, zbog sebe, u svoju čast, a ne kako tvrdi ili temelji sliku o sebi da radi za Boga, duhovnost, ili šta već. Snažna potreba da se emotivno potvrdimo, ali ne i promijenimo. Ako i postoji ideja promjene, ona je pod ovim uvjetima.
U životu se Trnovito tlo očituje kao osoba koja je stalno zauzeta razvojem, radom na sebi, planiranjem, ali s malo stvarne integracije. Mnogo započetog u duhovnosti, ali ničeg završenog, a isto tako i u životu. Stalna potreba za novim informacijama, tehnikama, uvidima, iskustvima; dojam kretanja bez jasnog smjera, cilja, smisla. Emotivni umor ili zamor koji može biti potisnut, i jako često i jest, što se vidi na tjelesnoj razini djelovanja energije, dok je osoba psihološki kao da spava, kao da je usnula, što se također pogrešno tumači kao neko duhovno postignuće. Takva osoba često govori o duhovnosti, radu, ali ga ne živi; razumije dosta, ali ne može utjeloviti u tijelu i životu kao ni spustiti u vital ili temeljnu psihologiju – ima problem emotivnog potvrđivanja učenja ili pogrešan emotivni temelj, što je posljedica vrednovanja, povjerenja, pouzdanja itd. Ima osjećaj krivnje i pogrešnosti koji je ispravljaju da pronađe neki vid ili točnije zračenje istine – doći u blizinu istine – osjećaj neispunjenosti jer „zna“, ali ne „čini“. Ima mnoga sukobljena „ja“ i grupacije „ja“ podložne različitim interesima, načinima, tehnikama, putevima, ciljevima ili čak previše paralelnih ciljeva itd.
Osoba može završiti u Radu, kako to kažemo, ali joj on nije prioritet te Rad jako često ulazi u sukob s nedovoljno sazrjelim emocijama i emotivnom nestabilnošću. Čovjek koji je ovaj tip ili dio u svakom čovjeku koji je aktivan kao trnovito tlo može primiti i shvatiti istinu, ali je zbog mnoštva u sebi, aktivnih identifikacija, želja, projekcija, interesa ne može dovoljno dugo zadržati kako bi to pretočio u trajnu unutarnju i životnu promjenu. Ujedno, ovo je uzrok koji kod većine u Radu utječe na nedostatak kontinuiteta, razočarenja, konflikte vrijednosti ili konflikte da „dovoljno ne razumije i ne zna dovoljno“ što izaziva emotivne konflikte vrijednosti u smislu nedostatka, nemoći, jake krivnje i pogrešnosti itd. Negativno temeljen kako pozadinskim emocijama tako i raspoloženjima i mišljenjem o sebi, što kod nekih može biti jako dobro maskirano i traži dosta proučavanja kako bi se razotkrilo.

Dobra zemlja (uravnoteženi centri + smanjena identifikacija) – svijest ima kapacitet zadržati ono što primi. Postoji unutarnja stabilnost, strpljenje i sposobnost neidentificiranog promatranja, svjedočenja. Postoji vrednovanje ideja i Rada ili Učenja, ali i cilja i onog čemu se teži, kao i onog što je AGENS transformacije. Čovjek ispravno prima ideje i učenja, pripremljen je dugotrajnijom praksom ili čak životom i ne vjeruje više životu. Razumije da je proces rasta dugotrajan, naporan i da traži žrtvovanje svega u što je prije vjerovao ili bio.
Ne traži brze rezultate; može ostati s nelagodom koju Rad izaziva u sukobu sa životnim konstrukcijama; ne bježi; njegovi uvidi postaju praktično življenje, ponašanje, poimanje; postoji kontinuitet bez obzira na to je li promjena došla ili je u toku.
Rad je plodan (ima niz parabola koje su povezane s ovim) jer je svijest dovoljno slobodna od automatskih identifikacija, a ne zato što je „bolja“ osoba ili se promijenila – često je promjena samo zamišljanje, ali ne i činjenica. Čovjek razlikuje „sadržaj“ u sebi od sebe kao svijesti i promatrača, ima strpljivost, ne vjeruje onom što njegova ličnost, želje, vital govori. Ne traži duhovna iskustva, nego duhovnu Istinu koja čak za njega kao čovjeka može biti poražavajuća, kapitulirajuća. Nema potrebu da bude netko i nešto, već osjeća i zna da je nitko i ništa (jako zbunjujuća uputa u Radu), ima unutarnju tišinu koja nije forsirana, već je prirodna i izvire iz razumijevanja, ali i primjene učenja te promjene koju već doživljava. Postoji aktivna predaja koja je proces pomoću kojeg nastaje daljnja transformacija itd.
Stvara se potencijal da ono što dolazi odozgo ili iznutra ne bude iskrivljeno djelovanjem uma, vitala, želja, očekivanja, projekcija, interesa itd. Nema brzih spiritualnih interpretacija, nema potrebe za posebnim identitetom (ja sam duhovan, velik, napredan, ja znam, ja jesam itd.)
U životu on doživljava postupne, ali veoma snažne i trajne promjene ponašanja, postaje odgovoran, prepoznaje manipulacije i može s njima da se nosi ili čak i da ih upotrebljava ako je to potrebno, nema unutarnjeg konflikta s radom, učenjem, idejama, duhovnošću (pod ovim mislim na duhovnu svijest a ne konstrukciju koju ljudi nazivaju „duhovnošću“), nema potiskivanja, sposoban je djelovati bez drame, i život ne doživljava više kroz dramu, što je jako bitno. Ne reagira impulzivno, ne brani sliku o sebi, ne teži više vezama, možda odnosu, ali je jako fleksibilan unutar sebe, iako izvana može biti veoma snažnih stavova o vezi i odnosu, ne gubi sebe unutar odnosa, ne gubi unutarnju stvarnost (pod ovim mislim na njegovu težnju ka višem, ka dubokoj promjeni). Jasno je da griješi, pada, ali uči i ne prestaje s učenjem. Ne miješa više učenja jer u njemu nema različitih interesnih i vitalno osnaženih obrazaca koji teže da ispune sebe, a ne njega, manje rasipa energiju, usklađenost uvida i djelovanja, ima jednostavniji, dublji, usklađen odnos prema ljudima i stvarima itd.
Kraće rečeno:

Dobra zemlja označava stanje svijesti/postojanje u kojem su misli, emocije i koncepti dovoljno plastični, fleksibilni (izgrađeni vremenom, a ne stečeni kako mnogi misle) tako da primljena istina može biti zadržana, obrađena i pretočena u trajnu unutarnju i životnu promjenu.

To je Psihološka stabilnost i neidentifikacija; duhovna prijemčivost bez tvrdog egoizma ili ega ili ličnog „ja“; životna dosljednost bez rigidnosti.

I samo ova zemlja ili taj čovjek može da radi na sebi u punom značenju tog termina.

Kažem „ova zemlja“ jer to je ujedno tip čovjeka, ali i dio u svakom od nas, budući da svi imamo sve četiri kategorije ili tipove zemlje u sebi. Rad i Učenja upravo ciljaju ovaj dio u nama. Sve ostalo se smatra izgubljenim, nepogodnim, lošim tlom. Svaki ovaj dio može biti dalje povezan s nizom životnih, psiholoških obrazaca, ali teško s duhovnim obrascem jer on je specifično povezan samo s Dobrom Zemljom ili Dobrim Domaćinom kao još jednim tipom čovjeka i unutarnjeg stanja čovjeka u Radu.

Svaki ovaj dio u nama ili tip čovjeka prate lični koncepti, uvjerenja, vjerovanja, stavovi, emotivni obrasci, obrasci identiteta. I u čovjeku vlada poprilična zbrka, što i nije čudno kada se pogleda samo ovo što sam površno napisao bez dubljeg povezivanja. Često dolazi do jakih kombinacija sve četiri kvalitete u nama tako da se može desiti da čovjek nešto dublje shvaća, a da onda vital koji je nestabilan ili intelekt koji ima bukvalno poimanje uništi to shvaćanje. To svi, više-manje, dožive. I tu je jaka borba, jako trenje kako bi se učenje sačuvalo i dalo rezultat.

Sve što Rad govori da je bitno osvijestiti u sebi početak je kvalitetne promjene temelja čovjeka. Svijest koja se kristalizira, postaje suptilnija i profinjena, snažna i postojana, ali i ono najbitnije ulazi u dijelove u koje svakodnevna čulna svijest ne može ući i prepoznaje oprečne obrasce koji god to bili – tjelesno-životni, psihološki, duhovni – oprečne sile svake ravni u njemu – ravni u njemu koje znamo i jako slabo poznajemo su mentalna/intelektualna, emotivna ili vitalna (što nije prava emocija), tjelesno-instinktivna, a kroz njih sve djeluje seksualna sila ili um (imate također tri dijela; svijest, um i tijelo seksualnosti; a to ima svaki um ili ravan ili centar, kako želite) – te svojim Radom, usmjerenjem, otvaranjem može djelovati na promjenu i transformaciju tih dijelova.
Molim da promjenu i transformaciju ne miješate kao jedno te isto.

Jedna od čestih grešaka jest pokušaj da se promijeni neko uvjerenje ili koncept a da se ono dobro ne istraži, ispita, osvijesti. Promjena mišljenja u nekom uvjerenju ili stava ne znači da je uvjerenje u emotivnom i tjelesnom umu promijenjeno te se jako često iznenadimo veoma brzim vraćanjem u njega ili njegovim nesvjesnim djelovanjem.
Također, mnogi misle da se mogu lako uhvatiti u koštac s jakim ili tvrdokornim uvjerenjima. Poslušajte riječ: tvrdokorni. To znači da su oni okoštali ili skoro pa nemogući za promjenu jer izazivaju snažne emotivne reakcije obrane.
No znam da nije nešto pretjerano duhovno krenuti od onih sitnih koncepata i uvjerenja ili vjerovanja. Ali morate steći snagu, znanje kako da im pristupite i ispitate ih, kako da se urušavate ili razrjeđujete, a onda, kako to mnogi ponavljaju, ali ne razumiju, MORATE NEŠTO POSTAVITI NA NJIHOVO MJESTO jer ne postoji vakum, ne može postojati prazan prostor ili prazno mjesto u vama.
Ako ovo shvaćate, onda ste na pragu razumijevanja mnogih dijelova učenja i zahtjeva učenja da se percepcija mora promijeniti, da se morate utemeljiti u onom što učenje govori, da to mora postati vaša temeljne percepcija itd.

Probajte shvatiti i pronaći u sebi ono što sam napisao o tlu ili zemlji. To su naše svakodnevne karakteristike, načini na koji primamo određene ideje, ali i način kako percipiramo, živimo ili kako smo otvoreni učenju. A onda probajte pronaći mala uvjerenja, koncepte, vjerovanja. Neka jako slaba. I kvalitetno ih ispitajte. Ne žurite da ih zamijenite jer to je promjena, ali ne i transformacija. Svaki koncept, kraće rečeno, mora da sazrije pod utjecajem ispitivanja i svijesti. Umna konstrukcija u kojoj ćete reći da je taj koncept loš ili mu naći grešku, a onda umno stvoriti novi koncept neće omogućiti dugotrajan i kvalitetan proces transformacije.
Nemojte se začuditi ako kroz ovo dođete do temeljnog koncepta ili uvjerenja ili vjerovanja o tome tko ste i što ste.
Jasno, um nam sugerira da ne treba da se time zabavljamo, već samo da spoznamo tko smo i što smo i sve je riješeno.
Neću proturječiti vašem umu, ali ću se nasmijati.

Duhovnost je prepuna pogrešno tumačenih istina i prilagođenih istina, koje čak ne mogu ni nazvati „istinama“, a koje su prilagođene prosječnom duhovnom tragaocu zarad tržišne vrijednosti iste. Tržište ne trpi istinu. Ali zato tumači sve u skladu s kupovnom potražnjom u cilju prodaje, ali ne i promjene, a kamoli transformacije.

I na kraju, malo upozorenje:
Ovo nije naivna praksa, ispitivanje uvjerenja i vjerovanja, i može izazvati veoma snažne posljedice, pa čak i kobne posljedice kod emotivno ili psihički nestabilnih ljudi. Nisam spomenuo odbojnike koji služe samoočuvanju, a koji su prepreka za bilo kakav dublji rad s ovim. No, uništiti odbojnike – odbojnici su psihološki mehanizmi koji sprječavaju da čovjek vidi vlastite proturječnosti i da osjeti unutarnju nelagodu koja bi ga mogla probuditi; unutarnji amortizer koji razdvaja proturječne dijelove osobnosti tako da se oni međusobno ne susretnu – a ne biti spreman za to, ne biti stabilan, najkraći je put do ludnice, a nekad i do samoubojstva. Zato se ne igrajte s njima. Ako pukne odbojnik koji je snažan i sprečavao je da vidimo neko temeljno pogrešno uvjerenje o sebi, može se desiti da čovjek vremenom psihički strada ili da se čak i ubije. Znam neke slučajeve gdje se to dogodilo. Imao sam priliku uživo to gledati i pratiti cijeli proces prije samoubojstva bez mogućnosti da se tom čovjeku pomogne.

Što je učenje preciznije, snažnije, moćnije, a nema se valjane pripreme, to je opasnost veća. Učenja nisu naivna i pozitivna kako mi to u početku doživljavamo. Koliko su lijek, toliko su i otrov za nepripremljenog čovjeka.

Odbojnici štite slike o sebi i slike o svijetu, čuvaju „ja“ od raspada, održavaju mehanički identitet, sprečavaju svaki dublji rast i razvoj – u radnom smislu. Oni nam omogućuju, da tako kažem, da ostanemo isti dok vjerujemo da se mijenjamo. Ovo bi bio dosta duži tekst da sam uvrstio i taj dio i koliko-toliko ga jasno pojasnio.
Ako to povežem s onim o čemu sam gore pisao o tlu:

Put – odbojnici su čvrsti i nevidljivi, ismijavajući, opravdavajući
Kamenito tlo – intelektualni odbojnici (racionalizacija)
Trnovito tlo – emocionalni i vitalni odbojnici (opravdavanja, samosažaljenje, brige, značaji, emotivne opsjednutosti itd.)
Dobra zemlja – odbojnici počinju pucati, vidimo ih, ali imamo svijest koja može da se suoči s pucanjem odbojnika i održi nas normalnima, da tako kažem.

Bez pucanja odbojnika nema Rada, samo iluzija rada i duhovnosti.

Uživajte.
Bh

P. S.
Moduli upravo započinju proučavanjem koncepata i značaja i prvih pet modula bave se time.