Citat je preuzet iz knjige „Psihološki komentari na Učenje Gurđijeva i Uspenskog, Tom I“:

„Često mi postavljaju pitanja u vezi s raznim spisima i parabolama iz Evanđelja. Prema mom mišljenju, za nas još uvijek nije došlo vrijeme da govorimo o Evanđeljima. To zahtijeva više znanja. Ali s vremena na vrijeme, uzet ćemo određene spise iz Evanđelja kao polazne točke u našim raspravama. To će vas naučiti da se prema njima odnosite na ispravan način i, iznad svega, da shvatite da u tekstovima koji su nam poznati obično nedostaju najbitnije točke.
Za početak, uzmimo poznati spis o sjemenu koje mora umrijeti kako bi se rodilo: ‘Ako zrno pšenično ne padne u zemlju i ne umre, ono ostaje samo; ako li umre, ono donese plodova u izobilju.’
Ovaj spis ima mnogo različitih značenja i često ćemo mu se vraćati. No prije svega, neophodno je u cijelosti upoznati načelo sadržano u ovom spisu i primijeniti ga na čovjeka.
Postoji jedna knjiga aforizama koja se nikada nije objavila, i vjerojatno nikad neće biti objavljena. Spominjao sam tu knjigu prije u vezi sa smislom znanja i citirao sam tada jedan aforizam iz nje.
U vezi s ovim o čemu govorimo sada, ta knjiga kaže sljedeće: ‘Čovjek bi se mogao roditi, ali da bi se rodio prvo mora umrijeti, a da bi umro prvo se mora probuditi.’
Na drugom mjestu u knjizi piše: ‘Kad se čovjek probudi, on može umrijeti; kad umre, može biti rođen.’
Prvo moramo otkriti što to znači. ‘Probuditi se’, ‘Umrijeti’ i ‘Biti rođen’: ovo su tri uzastopne faze. Ako pažljivo proučavate Evanđelja, vidjet ćete da se često spominje mogućnost ‘rođenja’; nekoliko puta govori se o nužnosti ‘umiranja’; i veoma mnogo puta spominje se nužnost ‘buđenja’… ‘Bdijte, jer ne znate čas’… i tako dalje. Ali ove tri čovjekove mogućnosti – probuditi se ili ne spavati, umrijeti i biti rođen – nisu postavljene u međusobni odnos. Ipak, upravo je u tome cijela poenta. Ako čovjek umre a nije se probudio, on ne može biti rođen. Ako je čovjek rođen a nije prethodno umro, on može postati ‘besmrtna stvar’. Prema tome, činjenica da nije ‘umro’ sprječava čovjeka da se ‘rodi’; činjenica da se nije ‘probudio’ sprječava ga da ‘umre’; a ako bi se rodio a da prethodno nije ‘umro’, onda je spriječen ‘biti’.
Već smo dovoljno govorili o tome što znači biti ‘rođen’; to se odnosi na početak novog rasta suštine – na početak formiranja individualnosti, početak pojavljivanja jednog nedjeljivog ‘Ja’.
Ali da bi to mogao postići, ili barem započeo postizanje toga, čovjek mora umrijeti, tj. osloboditi sebe od tisuću sitnih vezanosti i identifikacija koje ga drže u položaju u kojem se nalazi. On je vezan za sve u njegovom životu, vezan je za svoju imaginaciju, vezan je za svoju glupost, vezan je za svoju patnju, za koju je vjerojatno vezan više nego za bilo što drugo. On se mora osloboditi od ove vezanosti. Vezanost za stvari, identifikacija sa stvarima, održava živim tisuću beskorisnih ‘ja’ u čovjeku. Ta ‘ja’ moraju umrijeti kako bi veliko ‘Ja’ moglo biti rođeno. Ali kako ih se može natjerati da umru? Ona ne žele umrijeti. Upravo u toj točki dolazi u pomoć mogućnost buđenja. Probuditi se znači spoznati vlastitu ništavnost, tj. doživjeti svoju potpunu i apsolutnu mehaničnost, kao i svoju potpunu i apsolutnu bespomoćnost. No nije dovoljno spoznati to filozofski, kroz riječi. Neophodno je da čovjek to doživi kroz jasne, jednostavne i konkretne činjenice, kroz svoje, vlastite činjenice. Kada čovjek pomalo počne upoznavati samog sebe, tada će u sebi vidjeti mnoge stvari koje će ga neminovno užasnuti. Sve dok čovjek nije užasnut samim sobom, on o sebi ne zna ništa. Odlučuje to odbaciti, zaustaviti, prekinuti. Ali koliko god napora ulagao, osjeća da ne može to učiniti, da sve ostaje kakvo je i bilo. Tada će vidjeti svoju nemoć, svoju bespomoćnost i svoju ništavnost. Ili pak, kad počne upoznavati sebe, čovjek vidi da nema ništa što je njegovo, vlastito, tj. da sve što je smatrao svojim, njegovi ukusi, gledišta, misli, uvjerenja, navike, čak i pogreške i poroci, nije njegovo, već je odnekud posudio i preuzeo kao već oblikovano. Osjećajući sve to, čovjek može osjetiti vlastitu ništavnost. A u tom osjećaju vlastite ništavnosti, trebao bi vidjeti sebe onakvog kakav stvarno jest, ali ne na sekundu, ne na trenutak, već konstantno, nikada to ne zaboravljajući.
Ova kontinuirana svijest o njegovoj ništavnosti i bespomoćnosti čovjeku će u jednom trenutku dati hrabrosti da ‘umre’, i to da ‘umre’ ne tek mentalno ili u svojoj svijesti, već da ‘umre’ činjenično, da se stvarno i zauvijek odrekne onih aspekata sebe koji su ili nepotrebni sa stajališta njegovog unutarnjeg razvoja ili ga sprječavaju. Ti aspekti su, prije svega, čitavo njegovo ‘Lažno ja’, a zatim sve fantastične ideje o njegovoj ‘individualnosti’, ‘volji’, ‘svijesti’, ‘mogućnosti da čini’, ideje o njegovim moćima, inicijativi, odlučnosti, i tako dalje.“

***

Upravo ovo je formula svakog Autentičnog Učenja koja je zaboravljena, izostavljena, stavljena u neki drugi ili treći plan zbog niza razloga ili se prepričava u nekom sasvim trećem značenju od značenja koju ta formula, kao uputa, nosi.

U mnogim starim spisima može se naći još jedna uputa koju je i sam Gurđijev često spominjao, a ona bi bila sljedeća, parafraziram: „Bolje je ne činiti ništa, nego činiti nešto na pogrešan način“.

Drugim riječima, duhovnost je veoma opasan „sport“ ili „hobi“. Pod navodnicima jer niti je duhovnost sport niti je ona hobi, niti je duhovnost ono što nam se danas daje u smislu nadogradnje vlastite ništavnosti ili podizanja vrijednosti ili rješavanja neželjenih dijelova ličnosti zarad življenja u „zoni komfora“ ili da zarad toga da nam „život daje manje glavobolje“.
Sam Rad kao sistem priprema je za dublji, a mogu reći i širi i viši sistem ili Učenje koje nastaje ili dolazi do nas ili, mogu to reći na drugi način, dolazimo na njegov Put nakon što postignemo stabilnu unutarnju promjenu, razumijevanje, težnju, te nas sve to dovede do toga da osjećamo drugačije Postojanje u sebi, što je povezano sa transformacijom, ne transformacijom onog na što mnogi misle i jako često spominju, već transformacijom osjećaja „ja“ ili onog što Rad naziva Stvarnim Ja, Istinskim Ja koje je potencijal u svakom čovjeku.
U Radu se dosta često čuje da je Rad imitacija Budnog Čovjeka, tj. Svjesnog Čovjeka ili čovjeka koji se probudio za Istinsko Ja. Problem sa riječi „imitacija“ je u tome što ta riječ ne znači isto kao ista ta riječ u svakodnevnom životu. U Radu ona ima svoje sasvim drugačije značenje i sa sobom nosi određenu uputu, smjernicu za rast i razvoj ili evoluciju. Imitirati nešto, čak i u svakodnevnom govoru, znači pokušavati biti istim takvim kakvo je to nešto što imitiramo (definicija nije izvedena iz nekog leksikona, rječnika ili filozofskog tumača). Jasno, ne govorim o imitaciji kao ruganju, ismijavanju nečega ili nekoga. Imitirati znači oponašati nešto ili nekoga s ciljem da se uskladimo s idealom koji nam to nešto ili neko predstavlja. Ako to pogledamo s razine Rada i Evolucije, imitirati znači oponašati ono što nam je dato kroz učenje, a dolazi od samog ideala i njegova načina funkcioniranja ili Postojanja s ciljem da kroz taj proces dođemo bliže onom unutarnjem stanju ili, točnije, postojanju koje dotični ideal predstavlja. Drugim riječima, kroz „imitaciju“ u Radu pokušavamo promijeniti svoje svakodnevno temeljno postojanje u nešto što je od drugačijeg postojanja od nas. Imitacija ne znači da to oponašamo na površini ličnosti kao ponašajni obrazac, već da, kroz upute koje su dane, u sebi izazivamo to slično stanje, izmijenjeno stanje, funkcioniranje, percepciju koji su u skladu s ciljem kojem težimo. Imitacija ili sadhana ili praksa nije moguća ako mi kao pojedinac nemamo potencijal koji ima taj ideal ili cilj kojem težimo.
Životinje, barem one u blizini ljudi, jako često imitiraju čovjeka i svatko tko ima kućnog ljubimca ili domaće životinje to je mogao primijetiti, ali ta imitacija koju životinja čini neće je učiniti čovjekom. No može poboljšati njenu funkcionalnu inteligenciju – neću ići dublje u ovo jer ovo nije sve.
Dijete od nas uči putem imitacije. Imitacija je osnovni oblik učenja. Dijete imitira ono što stariji oko njega čine, kako se ponašaju, čak i emocije koje primjećuje kod odraslih ljudi i kroz to uči. Upravo, može to imitirati jer u sebi ima potencijal za takvo postojanje koje odrasli imaju u odnosu na djecu.
Ista stvar je i u Učenju. Kroz tehnike, upute, detalje i praksu Učenik imitira ono što želi postati, ono što ideal u sebi posjeduje kada je transformiran te kroz taj proces on u sebi izaziva bljeskove tih izmijenjenih stanja, izmijenjene percepcije ili imitira korake koje je taj ideal činio zarad svoje transformacije upravo s istim tim ciljem. Zato i jako često kažemo da, ako je jedan čovjek uspio, svi mogu uspjeti. Jasno, ovo je samo izreka. U praksi ova izreka ima svoje varijacije, mogućnosti, nemogućnosti, prepreke itd.

Rad je niz uputa, kako tradicija prenosi, koje dolaze od Svjesnog Čovječanstva s ciljem transformacije. I tu nastaje određeni problem. Mnogi misle, a o tome sam već pisao, da transformacija govori o preobrazbi ličnosti ili osobina u nešto što će nam se, poslije nje, sviđati, odgovarati ili ćemo biti takvi i jako često se oslanja na projekciju i fantaziju koja je određeni vid imitacije i to vanjske imitacije idealizirajuće slike o sebi. Nemojte ovo miješati s idejom koju sam napisao u prethodnim poglavljima. Idealizirajuća slika o sebi nije istovjetnost s idealom, iako ima sličnu osnovu. Čak i kada primijenimo ponašajne obrasce, kako to idealizirajuća slika o sebi čini, mi nismo ni blizu ideala kojem težimo. Jer promjena ili preobrazba mora biti u najdubljem osjećaju sebe, najdubljem osjećaju postojanja, ne u površinskoj ličnosti. I ovaj problem je također jako čest u Radu. Svi, više-manje, u početku dolaze s ovim problemom, iako ga ne vide kao problem već kao razrješenje problema. Svi smo u Rad došli s ovakvim ili sličnim shvaćanjem o tome što je to Rad ili Duhovnost. Vremenom, ako je Rad ili Duhovnost dala rezultat, spoznat ćemo da se Rad ili Duhovnost uopće ne odnosi na ovu ideju idealizirajućeg „ja“ ili slike o sebi, već na nešto posve drugačije i povezano je s drugačijim postojanjem ili bivanjem.
Dosta često to moram pojašnjavati učenicima na grupama i koliko god da im pojasnim, vidim „upitnike“ u njihovim očima čak i kada klimaju glavom da su shvatili. Znam da će to razumjeti – ne shvaćati – tek kada im se ovo počne dešavati. I upravo kroz ovo dolazim do dijela koji sam citirao na početku teksta.

Doći do drugačijeg postojanja je prvi korak, sljedeći je umrijeti za stari život, starog čovjeka, stari obrazac života.

Sada, jedna zabluda vlada u svemu ovom. A ona je da će se to desiti trenutačno. Dešavalo se, da. U nekim slučajevima u povijesti Duhovnosti. Ali je jako rijetko i ne znamo sve detalje tih slučajeva. U ostaloj većini proces je postepen. Jako često čovjeku se desi da prijeđe u drugačiji način postojanja, ali da to ne primijeti mjesecima a nekad i godinama. I onda neki događaj, neka riječ, neki tekst, neki uvid bljesne u njemu i on spozna, sazna da je njegov osjećaj njega izmijenjen i da se više ni ne može sjetiti kako izgleda stari osjećaj njega – jedan od znakova promjene. Koliko god da se trudio, koliko god da se prisjećao ne može se prisjetiti starog osjećaja sebe ili „ja“. Izbrisan je čak i iz memorije. Ono čega se može sjetiti jeste njegovo staro „sebstvo“ ili psihologija ili karakteristike i osobine. Može znati u detalj proces u svojoj staroj psihologiji – svaku misao, emociju, reakciju, osobine itd. – u trenutku kada se prisjeća nekog događaja ali ne i osjećaja sebe ili „ja“. Fascinantan je osjećaj. Jako čudan na prvu.
Rekli bismo „njega nema više“. Svatko od nas može imati drugačije reakcije na to. Nekad se javi neka mala sjeta, nekad osmjeh, nekad radost jer si prešao prag a da ne znaš ni kada ni kako, itd. No, povrataka više nema. I to je činjenica koju osjećamo. Ali kraj još nije dostignut. Ostati na tom mjestu, a to se desi mnogima, znači gubitak daljnje evolucije. Tada imamo određene izbore koje moramo učiniti. I oni nisu nimalo laki. A o njima sve ovisi.
Želimo li pobjeći u transcendenciju do kraja ili želimo i transformaciju.
Jako čudan izbor. I jako težak.
Prestanak, kako to vole reći, inkarnacije ili daljnja evolucija. Svako vuče na svoju stranu svojom specifičnom snagom. I obično, većina izaberu jedno ili drugo ne znajući da postoji i treće. No, ovo nije tekst o tome.

Probuditi se – Umrijeti – Biti Rođen.
Ovo je transformacijski proces, ne transcendentalni. Da je transcendencijski treći korak ne bi bio potreban.

Osobnost, osobine, karakteristike, emocije, misli neće nestati promjenom Postojanja u vama. Ostat će isti. Čak i jači nego prije toga. I ako niste stekli, recimo to tako, naviku da radite s njima nećete ni nakon tog događaja, jer promjena Postojanja je događaj.
Probuditi se u odnosu na sebe prvi je i osnovni korak u Radu i autentičnoj Duhovnosti. Duhovnost kao riječ označava DUHOVNU SVIJEST, a duhovna svijest je temelj ove promjene Postojanja, i pošto sam je već nekoliko puta pojasnio neću je ponovo pojašnjavati. Čitajte i tražite.
Probuditi se znači biti svjestan u odnosu na svoju psihologiju ili sebe i svoj osjećaj sebe ili „ja“. U Bibliji se često puta koristi riječ „bdijte“, „bdjeti“ i jako puno parabola, rečenica ukazuje na ovaj jako potreban korak. To nije svjesnost kakvu čovjek ima jer ta „svjesnost“ koja je svakodnevna je čulna svijest. Često je nazivam da bude jasnije „čulno-funkcionalna svijest“. To nije Svjesnost Učenja a time ni Rada. Kada se u Radu koristi ovaj izraz misli se na to da se bez prosuđivanja promatra osobnost i osjećaj „ja“, da ste odvojeni od toga – deifentificirani, ne poistovjećeni sa tim – i da znate da to što promatrate niste vi i nije vaše.
Ako si niste činjenično dokazali da to što promatrate niste vi i nije vaše, ovaj korak će biti izrazito težak. Činjenično dokazati nije umno znati nekoliko situacija ili stvari s kojima se i inače lako od-poistovjetite jer vam se ne sviđaju. To je znati, osjećati i imati, bukvalno, osjet da to niste vi i nije vaše. Imati tisuće dokaza o tome. I bukvalno ne moći to zaboraviti. Što će izazvati jako smiješne trenutke, ponekad čak i čudne. Što je jedan od efekata ovog koraka „probuditi se“ u odnosu na ličnost i lično „ja“.

Duhovnost kao riječ označava DUHOVNU SVIJEST a duhovna svijest je temelj ove promjene Postojanja.

No, morate shvatiti ovaj odnos u procesu buđenja. Jer on nije isti kao kada se desi Rađanje. A Rađanje novog Postojanja, recimo to tako, nije završeni proizvod već početak. U nekim modernijim izrazima a koji se temelje na nekim starim tekstovima – iako se nekad pitam jesu li razumjeli uopće to što vole da citiraju i to jako često izvan konteksta kao i onaj poznati citat Lao Tze-a „Onaj koji zna ne govori…“, itd. koji je izvađen iz konteksta jer svekolikoj mjesečarskoj raji odgovara ovaj citat da opravdaju svoju glupost i idiotizam – Umiranje i Rađanje se prikazuju kroz parabolu Gusjenice, Kukuljice i Leptira. Leptir, koliko god ličilo na završni produkt nije kraj. Proces preobrazbe je kao proces koji prolazi Gusjenica u preobrazbi ka Leptiru.
U procesu preobrazbe – a morate znati da mnogi ne završe preobrazbu i umru kao Gusjenica već na početku i to je jako čest slučaj – svjesnost je nešto ŠTO DODAJETE već postojećem sebi, svojoj ličnosti, svom „ja“. VI ste SVJESNI kao dio ličnosti i ličnog „ja“. Stoga, svjesnost dolazi i odlazi, imate borbu da ostanete prisutni, da bdijete, da budete svjesni, da se borite sa mehaničnošću, sa automatizmom, sa osobinama i jako često uputu ne slijedite do kraja već proizvoljno birate samo dijelove koje ste ili zapamtili ili mislite da treba da radite i zanemarite ostalo ili ne znate da uputa ima svoju obavezujuću cjelovitost. U snu ili stanju Gusjenice sve ideje koje si nadodate neće dati rezultat. Ne mogu, jer Gusjenica na kraju umire. Mnogi čak nisu ni ušli u proces preobrazbe, tj. Kukuljice. Ovo je jako bitan dio. Čak i ako provedu godine u nekoj religiji, učenju ili čemu već to ne znači da su ušli u proces preobrazbe ili Kukuljice u starim tradicijama. Možemo reći da je Kukuljica svjesnost procesa transformacije i njena težnja ka istoj i cilju same preobrazbe. Gusjenica mora doći u aspekt, ili proces koji se naziva „kukuljica“ kako bi prošla proces Preobrazbe i transformirala se u Leptira. Kukuljica je trenutak kada počinjemo stvarno prepoznavati da to što smo sada nije naša priroda, nismo mi, nije naše i izrazito smo svjesni toga. Drugim riječima, ne možete to zaboraviti jer to je vaš zatvor, ropstvo i što god da unesete u taj proces samo je prepreka ne i razrješenje ili novo rađanje. Kroz proces nazvan Kukuljica umirete i Rađate se kao Leptir, kao Novi Čovjek ili po prvi put u pravom smislu te riječi „Čovjek“. Prije toga ste kao i svi ostali koji se rado nazivaju tim imenom bili samo potencijal za Čovjeka ali čovjek niste bili.
Gadna izjava, zar ne?

Za ljude, svakodnevne ljude čiji ste dio, ako ste prošli transformaciju neće više biti čovjek. Zanimljivo je to što vam sve govore s ciljem da vas vrate nazad ili da vas procijene. Vama je smiješno, naravno jer ih VIDITE ali oni ne vide vas. Ovo je još jedna karakteristika kada je proces završen. Oni VAS ne vide ali vi VIDITE njih. Pozivat će vas na sve i svašta. Od toga da budete njihov ljubavnik/ca, pa do toga da budete prijatelj, da dijelite emocije s njima i njihove značaje, da ste pobjegli od života (jer oni nisu i to naravno, „svjesno“, nisu; jako smiješno u tim trenutcima), da su emocije lijepe i život je lijep a vi ste ga se odrekli – kao da znaju vašu unutrašnjost. Kada bi je stvarno mogli doživjeti u sebi iznenadili bi se jer bi vidjeli da su oni svim tim što glorificiraju upravo pobjegli od života kojeg ni ne registriraju, itd. Vama procesom koji ste prošli nestaje jedan sloj koji stoji između čulnog doživljaja svijeta i vaše svijesti. A kod njih je on veoma snažan i „živ“. To je taj „smrtni pokrov“ koji se spominje u raznim Spisima.

Svaki čovjek je OTKLONJEN od čulne stvarnosti i ne može da je dotakne.

I ovo je jako čudna izjava, zar ne?

Ali kada se proces dovrši, da kukuljica završi svoju preobrazbu i Leptir se Rodi po prvi put, jasno i sa znanjem (prije su to bili bljeskovi koji ostanu ali bivaju prekriveni tumačenjem i ličnošću kao neko davno zaboravljano sjećanje), VI – SVJESNO BIĆE ILI POSTOJANJE – DIREKTNO kroz čula doživljavate svijet. Posrednik koji je bila ličnost biva uništen ili barem pun rupa i VI DOŽIVLJAVATE najdirektnije moguće čulnu stvarnost. A to je jako ČUDESAN doživljaj. Svaki opis koji bih vam dao ne bi mogao opisati tu ČUDESNOST.
Nije da živite u tome 24/7. Ne. Još jedna zabluda. Već to možete doživjeti kada god želite, bilo gdje, bilo kada SVOJOM VOLJOM. Što je još jedna karakteristika Budnog Postojanja ili Novog Postojanja ili Novog Rođenja. A kako možete doživjeti svijet na drugačiji način, bez posrednika „popa“ u vama ili vaše ličnosti i ličnog „ja“, na isti način možete doživjeti i ljude, životinje, prirodu, ali i ono bitnije od toga svega.

Možete vidjeti Božansko oko vas ili kako bi to rekli BOGA OKO VAS.

Jasno, ovo će ovisiti o tome koristite li taj izraz ili ne. Ja koristim izraz INTELIGENCIJA i vidim je. Mogu da je osjetim, dodirnem, okusim, zaplačem u odnosu na to što vidim, divim joj se, pitam se što je to, ta Inteligencija koja stoji iza ovog i čekam Milost da mi se dodatno razotkrije. Živa je, pulsira, puna snage, ljepote, moći, inteligencije, povezanosti i vremenom kako sve više i više rastete i razvijate se kao Leptir sve dublje i dublje je doživljavate. To je Bog u Prirodi, u Životu. I svi, ali baš sva živa bića povremeno ga dožive. No, rijetka žive u Njemu ili Njoj.
A onda, iako je nekad proces obrnut, vidite i Boga u sebi ili točnije Božansko u sebi. Niste vi kao čovjek, kao ličnost, kao lično „ja“ to Božansko. To je vaša Priroda, vaša Duša ili Biće. A vi ste njegova kreacija. I onda osjećate tu mističnu i opjevanu povezanost ili kako to vole reći „ujedinjenost“ ili ne-dualno POSTOJANJE. NE STANJE, već POSTOJANJE. A to nije isto. I jasno mi je da ovo mnogi neće razumjeti.
No, proces nije gotov sve dok se ne desi i, recimo tako, osjećaj ili doživljaj Boga iznad vas, transcendentna Spoznaja. Boga IZVAN sve kreacije, iako ovo nije precizno, no tako se pojašnjava kako bi ljudi bolje shvatili. Jer Bog je Trojstvo. I spoznaja je cjelovita kada to Trojstvo bude spoznato: Transcendentni, Imanentni i u Prirodi. Oko ili iznad kao temelj sve kreacije, u svakom biću (klasificirali ga mi kao živo ili neživo) i kao Inteligencija ili samo Postojanje oko nas, u Životu, u Prirodi.
To je doživljaj koji ima potpuno završeni Leptir.

I tu, nije kraj. Iako mnogi pomisle da jeste.
To postojanje je poznato u Spisima, u Novom Zavjetu, kao Krist.
U drugim to je spoznaja Brahmana u svijetu, iznad svijeta i u svakom biću. O tome govori Bhagavad Gita.

Gusjenica mora ući u proces poznat kao Kukuljica i mora ga dovršiti. Mnoge gusjenice nikad ne uđu u proces iako ga mogu započeti. Još rjeđe je da dođe do procesa Kukuljica, a još rjeđe je da se netko rodi kao „Leptir“. Kukuljica je SMRT gusjenice. Smrt vas kao starog čovjeka i to PSIHOLOŠKA smrt i smrt osjećaja „ja“ kakvog sada imate. I ako niste osvijestili da se bojite te psihološke smrti i da se svim silama trudite da se to ne desi, iako često govorite da želite proći taj proces, niste ni blizu Kukuljice. Možda ste Gusjenica koja je krenula i budućnost vam nije još uvijek definirana. No, kako su meni govorili tako i ja vama, ako se niste uplašeni procesa onda ne znate o čemu govorimo niti što on znači. Niste ga uopće doživjeli.

Još jedna jako bitna stvar.

Rad je ODBACIVANJE, ne DODAVANJE.

Svaka autentična duhovnost NIŠTA NE NADODAJE već smjera, teži SKIDANJU, UKIDANJU, ODBACIVANJU i to je jako bitna razlika između ovog što vam se danas prodaje kao religija i duhovnost. U Radu je to također jasno rečeno ali teško shvaćeno ili skoro nikako shvaćeno. Rad je početak u koje Gusjenica shvaća da mora proći proces preobrazbe ali još uvijek nije postala Kukuljica, još uvijek u njoj ima više starog i težnje održavanju starog nego novog. Poznajem jako puno ljudi koji su preko 20 ili 30 godina u Radu i kod njih se ništa nije promijenilo ili je promjena započeta a oni su stali. Jako puno. Često znam neke ljude pitati „dokle će biti u radu na sebi?“. Kada ga planiraju završiti?
Jasno, Rad se nikada ne završava. Više mislim na taj proces koji treba da započne i desi se a nije ni započeo ili ga oni odgađaju.

Kao što sam rekao ranije, mnogi ne razumiju osim možda neke djeliće i to samo umom, intelektom, što ovo znači. Ne razumiju ideje u Radu, u Duhovnosti. Ponavljaju ih kao papige ali ne razumiju. Vidjeti nešto o sebi jednom ili dva puta i memorirati to i sada kao „znati“ nova je prepreka koju teško nadilazite. Znati informacijski, doživjeti to jednom ili dva put nije dovoljno. To ne stvara VATRU ili TAPAS transformacije. Cilj Rada, kako mi je to jednom pojašnjeno, jeste dovesti vas do AKUTNOG stanja viđenja i doživljavanja toga da ste nemoćni/bespomoćni, da ne znate kako ni kamo, da ne želite i bojite se, osjećaja da je vaš jedini izlaz ono što stalno i sa namjerom izbjegavate, da ne možete pobjeći od svog ropstva i zatvora koji je vaša mehaničnost, nesvjesnost, bespomoćnost. Rad i autentična Duhovnost ne nudi spašavanje, rješenje vaših sitnih i beznačajnih problema koliko god oni bili veliki i vama bitni. To nije metoda samo-pomoći, psihološki tretman, ni terapija. To je proces preobrazbe.
Mnoge stvari u Duhovnosti koje čitate i tumačite si nisu uopće izrečena ili napisana vama, već budnim bićima i odnose se samo na njih ali ne i na vas. Ne odnose se uopće na vas. Koliko god vam odgovarala i bila poželjna.
Mnoge upute, savjeti, pojašnjenja odnose se samo na gusjenicu koja je ušla u proces Preobrazbe ili Kukuljicu ali mnoga se odnose samo na Leptira, čak ne ni na Gusjenicu niti Kukuljicu.
Probuditi se u odnosu na ono što sada jeste, to je proces Rada. Doći dublje u stanje Kukuljice to je proces preobrazbe i smrti. Roditi se ponovo to je Leptir. Tome težite ako istinski Radite na Sebi. Sve ostalo je samo osnaživanje i opravdanje smrti, laži, pretvaranja.
Proces koji Kukuljica prolazi svakodnevan je, akutan, snažan, veoma bolan ali to je stvarna Patnja koju ona prolazi. Ne imaginarna patnja svakodnevnog čovjeka.
I to je svrha čovjeka i čovječanstva, pored svrhe koja vam se ne bi svidjela. Način da se ta ne-sviđajuća svrha nesvjesnog čovječanstva izbjegne je upravo ovo što nazivamo Svjesnom Patnjom. A to je proces Preobrazbe i o tome govori Ezoterično Kršćanstvo. Ne o „patnji“ kako se to inače tumači i uživanja u toj patnji jer ćete ići u imaginarni „raj“.
Rad jako puno govori o svakom stadiju kada se nauči njegov jezik i razumije se. On vodi korak po korak do sljedeće razine Rada rezerviranog za Leptira.

A to je Oboženje, ili življenje Božanske Prirode kroz posudu Čovjeka.

No, to nije neutralizacija Individualnosti ali jeste Pojedinačnosti. S ličnim „ja“ ste pojedinac, ali ne i Individua. To postajete samo kada dođete do starija Leptira. Božansko, u ovom procesu – osim ako nije slučaj i težnja kao u starim sistemima a to je potpuno gašenje individualnog postojanja kao recimo u Budizmu ili u nekim oblicima Kršćanstva – podržava Individualno i ne gasi je već je koristi za svoje ciljeve i ciljeve evolucije cijele Božanske Manifestacije. A o ovome možda nekom drugom prilikom.
Cilj Rada je upravo to, a ne Nirvana kako je predstavljena Budizmom. Već sasvim drugačija, recimo tako, Nirvana u kojoj dolazi do gašenja pojedinačnosti i potpunog Oboženja.

Uživajte u procesu ako ste ga započeli.
Bherava