„Sjećam se da sam u jednom komentaru rekao da ako želite saznati razinu svojeg bića, primijetite gdje gubite živce ili postajete negativni, zato što u tim situacijama dolazite do granica svojeg bića. To je razlog zašto Ezoterično toliko naglašava strpljenje, jer je sposobnost strpljivog podnošenja situacija, a osobito neugodnih ispoljavanja koja dolaze od drugih ljudi, znak kvalitete i razvijenosti bića. Što manje možete podnijeti, to je manje vaše biće.“

„Lažete, loše se ponašate, širite otrov svojim riječima, ali to sebi ne priznajete, iako ste u tom pogledu vrlo kritični prema drugim ljudima. Ali, ako povećate svoju svijest iskrenim samopromatranjem, postat ćete sve manje i manje kritični prema drugima i, kako vam se svijest povećava, sve manje i manje osjetljivi na kritiku. Uvidjet ćete da i vi lažete. No, ako se nikada niste promatrali na ispravan način, još uvijek ne razumijete svrhu ovoga Rada. Pa, iako u stvarnoj životnoj praksi lažete, iskrivljujete, izvrćete, pretvarate se, sijete zlobu svojim riječima i koječime, nanoseći štetu drugima, ipak to sebi nećete priznati u svojoj svijesti jer takvo je to čudnovato stanje sna u kojem živimo na ovom svijetu. Stoga, ako vas netko kritizira zbog istih ovih stvari, opravdat ćete se i zaklinjati se da nikad ne biste tako postupali. To je ono što je čudno. S druge strane, ako se iskreno promatrate, postat ćete svjesni sljedećeg: „Ti si taj čovjek“ (2. Samuelova 12:7, izreka kojom je prorok Natan želio izazvati kajanje kralja Davida, usporedivši njegov grijeh zloupotrebe moći s grijehom bogataša iz narodne priče, koji siromahu uzima jedino janje), i od tog trenutka, čitav vaš život počet će se mijenjati i bit ćete pod utjecajima Rada. Već ćete biti na putu da postanete svjestan čovjek umjesto čovjeka u snu koji, s točke gledišta ovoga Rada, nije ništa doli promašaj u odnosu na bilo kakav samorazvoj. Pokušajte ne potpasti pod utjecaje života, koji ne rade za vašu dobrobit već vas iskorištavaju. Možete služiti prirodi ili ovome Radu. Morate služiti nečemu. Jedini način da služite Radu je da ga radite. Ako primjenjujete Rad, dolazite pod utjecaje Rada, a jedino vas oni mogu promijeniti.“ – Maurice Nicoll

***

Doći do toga da u nama započne ispravniji način percepcije sebe i svijeta u kojem se nalazimo traži jako puno ulaganja ISPRAVNOG napora u ISPRAVNOM smjeru. Ne može se dovoljno naglasiti koliko svemu prilazimo na NEISPRAVAN ili POGREŠAN način. Sva teorija Rada, svi njegovi tekstovi, sva tumačenja nemaju za cilj da kritiziraju čovjeka kao što to čine naši svakodnevni lažni kritičari čija svrha kriticizma nije ništa drugo doli samo-uzdizanje na štetu nas, osjećaj njihove samo-veličine omalovažavanjem drugih. Rad ukazuje na istinu i kritika Rada nije bez podrške ili davanja ispravnog u odnosu na ono što kritizira. No, prije svega, moramo znati da postoje dvije vrste tzv. „kritike“. Kriticizam koji je po svojoj svrsi negativan, nema za cilj pomoć, ukazivanje, želju da transformira, već mu je cilj povređivanje, ismijavanje, omalovažavanje, samo-uzdizanje lažnog „kritičara“, a to je ona najčešća „kritika“ na koju smo svi nailazili i svakodnevno je susrećemo. S druge strane kritika mora ponuditi i rješenje, razrješenje, te joj nije cilj ni omalovažavanje, ni ismijavanje, čak i kada je cinična ili sarkastična, jer iza nje ne stoji cilj kao iza kriticizma. Njen cilj je transformacija, suočavanje, viđenje, učenje ispravnog, ispravna kretnja itd. Kao i sve ostale osobine, karakteristike ljudskog funkcioniranja, u Radu morate PONOVNO naučiti riječi koje koristite, njihova stvarna značenja, njihovu upotrebnu vrijednost itd. Kada Rad daje kritiku on ne kritizira. On upućuje na nešto i nudi razrješenje, i to je temeljna razlika između kriticizma i kritike.
Još jedna zabluda, a tiče se „preciznog jezika“ koji je jako bitan za evoluciju, jeste da u svjetovnim, svakodnevnim rječnicima ćete naći ispravno tumačenje neke riječi. Nećete ili će se to desiti jako rijetko. Nekad ćete morati tražiti jako dugo prije no što nađete ispravno tumačenje neke riječi, ili njeno preciznije značenje. Ovo je čisto da napomenem da se ne možete osloniti samo na jezik koji je nesvjesno čovječanstvo razvilo i razvija jer on je uvijek u skladu sa temeljnom sviješću onoga koji nešto razvija. A u Radu ima jako puno primjera ovog.

To je razlog zašto Ezoterično toliko naglašava strpljenje, jer je sposobnost strpljivog podnošenja situacija, a osobito neugodnih ispoljavanja koja dolaze od drugih ljudi, znak kvalitete i razvijenosti bića.

Imamo pozitivistički način prilaska tzv. duhovnosti i imamo negativistički način prilaska duhovnosti, a time i čovjeku, njegovom trenutačnom stanju itd. Mnogi duhovni sistemi „njeguju“ pozitivistički način prilaska evoluciji, čovjeku, učenju, duhovnosti. S druge strane imamo i one sisteme koji se nazivaju „negacijskim sistemima“ i koji samo sliče negativističkom prilazu čovjeku, evoluciji, duhovnosti. Problem svih tih sistema je u tome što prilaze na pogrešan način pogrešnom dijelu pogrešnog čovjeka.

Riječ „pogrešan“, zanimljiva je, zar ne?
Čim čujemo riječ „pogrešan“, „neispravan“, „neadekvatan“, „lažan“ i slično, reakcija koja će se u nama pojaviti spriječit će bilo kakvu mogućnost objektivnosti ili mogućnost da čujemo na što se misli pod tim. Isto je i sa riječi „odgovornost“, „kriv“, „nedostojan“ itd. Jer način na koji nesvjesno upotrebljavamo ove riječi uvijek sa sobom nosi kritiku ili kriticizam.

No što je temeljni smisao istinske kritike, ne kriticizma, to znamo?
Zašto svaki autentičan sistem NJEGUJE kritiku? Zašto lažno pozitivni sistemi izbjegavaju istu? Zašto lažno pozitivistički sistemi „miluju jajca“ a ne udaraju u srž problema?
Ovo je tema, manje-više knjige a ne teksta.

Najbrži odgovor koji se može dati jeste razotkrivanje iluzije, samozavaravanja, nesvjesnosti, neautentičnosti, neistine, a možda je još direktnije reći da je cilj suočiti čovjeka s njegovim stvarnim razotkrivanjem jer bez vlastitog razotkrivanja nema transformacije. Ugodna osjećanja čovjeka ne nude ništa doli još dublje samo-zavaravanje. Kritika udara u bolnu točku lažnog, imaginarnog „ja“.

Lažno pozitivni sistemi izbjegavaju kritiku jer im nije stalo do istine, nego do ugode, dojma, održavanja slike i harmonije koja nije stvarna. U njima se „miluju jajca“ – to jest, njeguje se lažni osjećaj napretka, bez suočavanja sa stvarnim korijenima problema. Oni ne žele dirati ono što boli jer im cilj nije stvarna promjena, već održavanje iluzije da je sve u redu ili da se već nešto „radi“.

Autentična kritika udara gdje boli jer zna da bez boli nema buđenja.

Čovjek u sebi duboko spava i sanja samo-ugodni san o sebi, drugima i svijetu, a trenutci bola i patnje koji mu se dešavaju s ciljem razbuđivanja pogrešno se tumače i nastoje se na bilo koji način izbjeći, opravdati, sakriti, potisnuti. Rad zna da čovjek neće da se probudi iz sna u kojem mu je ugodno. A ugodno može biti i negativno stanje, horor u kojem živimo, teška i depresivna stanja, a ovo je jako zanimljivo jer rijetko mislimo da ih volimo i podržavamo, a to između ostalog znači „ugodno“. „Ugodno“ često označava stanje koje hrani ego, štiti iluzije, održava poznato i izbjegava sukob sa stvarnošću, zonu u kojoj smo navikli da budemo i ne znamo za ništa bolje od toga i, što je najljepše od svega, sviđa nam se i podržavamo ga jer daje smisao imaginarnom samo-osjećaju ili osjećaju „ja“. Čak i depresivno raspoloženje najčešće samo-potvrđuje samo imaginarno „ja“. Mašinerija ili psihološka struktura koju trenutačno imamo hrani se na sve moguće načine s ciljem samo-održavanja, samo-očuvanja, samo-izražaja itd.

Cilj KRITIKE – možda je bolje, zastati na tren i pojasniti točnije razliku između kritike i kriticizma:

KRITIKA dolazi iz višeg mjesta u čovjeku – iz svijesti, razlučivanja, savjesti. Ona vidi stvarno, jasno i precizno. Kritika je usmjerena prema istini i razvoju – njena svrha je buđenje, razotkrivanje laži, iluzija i nesvjesnosti, bilo u sebi bilo u drugome. Ona nije osobna ni emotivna, već objektivna i usmjerena na bit. Kritika ima u sebi ljubav prema istini, čak i ako boli.

KRITICIZAM dolazi iz nižih centara, najčešće iz negativnog emocionalnog centra. To je reaktivno, osvetoljubivo, obezvrjeđujuće i često obojeno egom kritičara i njegovim ličnim egoizmom (nemojte da sada moram pojašnjavati i razliku između ovoga) – potrebom da se netko obezvrijedi, dominira, istakne vlastita nadmoć ili opravda unutarnje stanje. Kriticizam ne vidi cjelinu, ne vidi vlastiti doprinos situaciji, i nije usmjeren ka razvoju, već ka ispuštanju negativnih stanja.

Kratko i jasno:

Kritika vidi i gradi. Kriticizam sudi i razara.

I ovim sam izrekao što je CILJ KRITIKE.
Onaj koji zna i umije dati kritiku, zna i umije da vidi, prepozna i izgradi, taj NIKADA nema osjećaj samo-zadovoljstva, samo-uzdizanja, posebnosti, superiornosti nad onim ka čemu upućuje kritiku.
Jasno je da smo svi bili izloženi kriticizmu, subjektivnom, osvetoljubljivom, obezvrjeđujućem ismijavanju onih koji nisu znali ništa bolje od toga kakvi su bili. Često te ljude nazivamo roditeljima, autoritetima, prijateljima, društvom itd. Skoro nikad ili jako rijetko bili smo izloženi kritici. A ona nikada nije dolazila iz najgoreg dijela čovjeka i nikada joj nije bio cilj da nas „spusti na naše mjesto“, već da nas „uzdigne sa našeg mjesta“.
Temeljno, to je i razlika između lažno pozitivnih sistema i lažno negativnih sistema. Nemojte to miješati sa afirmativnim sistemima i negacijskim sistemima. Lažno pozitivni sistemi, kako sam ih nazvao, pozitivističkim sistemima imaju za cilj održavanje trenutačne idealizirane slike o čovjeku, njegovo samo-uzdizanje ne u istinskom već u lažnom i iluzornom itd. kao većina duhovnih sistema koje trenutno oko sebe imate. Isto je i sa negativističkim sistemima kao recimo lažna religioznost i najčešće organizirana religija oko nas. Oni niti su pozitivni/afirmativni niti su negativni/negacijski sistemi.

Rad se često doživljava kao negacijski sistem. Ali on je temeljno Afirmacijski sistem.

Što je njegov cilj, cilj Rada?
Ako znate odgovor onda znate zašto je on Afirmacijski sistem.

Što Rad govori o Istinskom Čovjeku, njegovoj evoluciji, istinskom smislu postojanja?
Sve to ukazuje na Afirmiranje a ne negaciju kao recimo Gyana ili moderna Advaeta.
No Rad KORISTI negaciju. I upravo zbog toga mnogi misle da je on temeljno negacijski sistem. No, što je smisao negacije u Radu ili sličnim sistemima?

Cilj im je proces unutarnjeg ogoljavanja kako bi se došlo do dublje istine o sebi. To je put odricanja, razotkrivanja, odbacivanja iluzije, lažnih identiteta, mehaničnosti, lažnog sebe, konceptualnih zabluda. Cilj im je promatranje lažnih „ja“, mehaničkih obrazaca, negativnih stanja – ne da bi ih zamijenila nečim „lijepim“, već da bi ih raskrinkala i time oslobodila prostor za nešto više. Negacijski sistemi, kao i negacija unutar Rada, ne grade lažnu kuću, već ruše staru, jer znaju da se istina ne može „dodati“, nego otkriti kad padne sve što je lažno.  Zato ti sistemi i načini često izgledaju „oštri“, „negativni“, „prazni“, ali u pozadini je vrlo precizan, unutarnje orijentiran proces čišćenja prostora za istinu.

Afirmirati se može samo ISTINSKO.

Lažno pozitivni ili pozitivistički sistemi koriste fragmentarna znanja Autentičnih Afirmativnih sistema kako bi pozitivistički potvrdili lažno unutar čovjeka, osnažili ga, uzdigli ga jer u srži pozitivističkih sistema nalaze se Istine uzete iz autentičnih Afirmativnih sistema te su te istine primijenjene na trenutačno nesvjesno, neznalačko, iluzorno stanje čovjeka a ne na ono stvarno autentično stanje ljudske Istinske prirode koje se nalazi iza slojeva iluzornog i lažnog, snenog i umišljenog.
Afirmacijski sistemi su sistemi koji koriste već spoznatu istinu o stvarnom u čovjeku, nude sliku cilja, istine, božanskog, Sebstva, autentično stvarnog i teže čovjeka uskladiti sa tim kroz usmjeravanje ka Istini UZDIZANJEM svijesti putem kvaliteta na koje se usmjeravaju kroz svoju praksu i jako dobro razumiju razliku između ličnosti, egoizma, slojeva koji prekrivaju Istinsko u nama te im je cilj izgraditi unutarnju usmjerenost, orijentaciju, prema Višem. Ako u sebi nemaju negaciju kroz koju prepoznaju i otkrivaju istinitost trenutačnog stanja čovjeka i jasno izgrađen stav u odnosu na to te jasno razlikovanje, razlučivanje autentičnog u nama ili istinskog u nama od lažnog i iluzornog u nama, onda postaju sentimentalno smeće poput većine duhovnih sistema, postaju površni, samo-zavaravajući. I upravo, to je temelj lažno pozitivističkih sistema duhovnosti oko nas koji danas zatrpavaju duhovnu pijacu s kojekakvim „prosvjetljenjima“, „najboljim verzijama sebe“, „kundalini i shakti pričicama“, a koje u biti nemaju nikakve stvarne veze ni s kundalini ni sa shakti, verzijama „boginja željnih posebnosti“ i zloupotrebe seksualnosti s ciljem samopotvrđivanja vlastite bezvrijednosti kroz lažno pozitivistički pogled na ono što bismo u svakom normalnom slučaju nazvali „psihička bolest“, ali ne i u tom slučaju nazivajući to „duhovnim buđenjem“, „buđenjem kundalini shakti“, „buđenjem istinske ženstvenosti ili muževnosti“ i sličnim nebulozama.

Ako je sistem autentičan, on u sebi krije i afirmativni i negacijski dio čiji je cilj razotkriti lažno i potvrditi istinsko da bi se čovjek istinski razvio, rastao i evoluirao.

Sada, ako takvi sistemi ili takav sistem koristi kritiku, s kojim ciljem koristi istu?
S ciljem negacije pogrešnog, neispravnog, iluzornog, lažnog s jedne strane a onda, u skladu sa kritikom a ne kriticizmom, nudi pogled ili ukazuje na smjer istinskog, autentičnog u čovjeku, načinu kako da se razlučuje, kako da se dalje razvija itd.

S ovim dolazim do sljedećeg, a to je da čak i kritika koja je bolna i cilj joj jeste da osjetimo bol i patnju zbog toga što se upućuje, nikada ne cilja na ljudsko biće, ono što je istinsko u čovjeku, već na onaj mrtvi pokrov egoizma kojeg nazivamo „sobom“ i „svojim“. Kako Nicoll kaže:

„… naglašava strpljenje, jer je sposobnost strpljivog podnošenja situacija, a osobito neugodnih ispoljavanja koja dolaze od drugih ljudi, znak kvalitete i razvijenosti bića.“

Razvija i još nešto što jako negativno doživljavamo u tumačenju ili to pripisujemo manipulativnim organiziranim religijama. A to je poniznost, pokornost, osjećaj duboke ništavnosti, trpljivost, istinitost i iskrenost, pokajanje (metanoia), praštanje, krotskost, unutarnju pravednost itd. Ova zadnja koju spomenuh je jako zanimljiva i mnogi misle da imaju tu „pravednost“. Zato sam dodao „unutarnju“ zarad preciznijeg tumačenja i zamjene koju često radimo. Nije cilj biti pravedan i njegovati pravednost u moralno-socijalnom smislu, osjećaj socijalne nepravednosti, ogorčenosti i pravednosti iz nje, ili potrebe za priznanjem i pravednosti u odnosu na to, emotivno-reaktivne pravednosti na nečiju poziciju koja je bolja od naše i mi je kritiziramo i često se pozivamo na „daće bog pravde“ i koja je u biti ljubomora, zavist, mržnja zbog nečijeg uspjeha i slično. „Pravednost“ koju tako revnosno njegujemo u odnosu na mito i korupciju, nepravdu u društvu i slično, često u sebi krije laž jer sve to isto imamo i mi u sebi, ali to ili pravdamo ili ne vidimo ili potiskujemo, pretvarajući se prema drugima, a što je još gore, i prema sebi, glumeći da je nemamo i da smo slobodni od nje.

Unutarnja Pravednost, kako sam je nazvao, jest težnja usklađenosti s Božanskim, Istinskim, Stvarnim ili onim što nazivamo Božjom Voljom.

Njena svrha je tiha, postojana, duboka uvjerenost vjernost istini i dobru (kvalitetama Božanskog), te ona nije vitalno-emocionalna kao što je, recimo, naša „ljudska pravda i pravednost“ kojom se dičimo i koju svi poznajemo. Unutarnja Pravednost je uravnoteženost, suosjećanje, razlučivanje unutar sebe onog što pripada autentičnom i istinskom od onog što pripada lažnom, imaginarnom, iluzornom, zamišljenom itd. Unutarnjom Pravednošću i Pravdom PO BOGU traži se ostvarenje VIŠEG Reda koji ne počiva na ljudskom i iluzornom, već istinskom i Božanskom, ljubavi i mudrosti. To je unutarnja čežnja da Božansko i Njegov Red uđe u nas i razluči PRIJE SVEGA U NAMA lažno i istinito, zarad nas a i zarad drugih, a ne protiv drugih a u korist nas.

Stvarna Unutarnja Pravda je povezanost s Božanskim i dolazi iz kvaliteta u Čovjeku, iz unutarnje utišanosti i sposobnosti da se vidi šira slika od naše svakodnevne „uske slike i gledišta“. Cilj unutarnje pravednosti je Milost, a tada je ona i snaga i svetost.

Milost je između ostalog Božja Prisutnost u nama, Prisutnost u djelovanju, Božanski dodir u Duši, sjeme čiste ljubavi i Božanske Prirode. Ona je PREOBRAŽAVAJUĆA jer mijenja suštinsko nas, omekšava krutost i okoštalost naše ljudske psihologije, daje nam snagu, sposobnost otpuštanja (ono što se nekad naziva i Opraštanje), hrabrost za Istinom i njenim prihvaćanjem i suočavanjem koje Istina donosi, čežnju za Istinom i Bogom ili Božanskim.

Odoh u drugom smjeru. No morali smo napraviti nove definicije ili redefinicije onog što spominjemo u skladu s „ispravnim ili preciznim jezikom“. Svaka ova riječ koju sam spomenuo, kao recimo „poniznost“, „pokornost“, „krotkost“ traži redefiniranje u skladu s RAZUMIJEVANJEM UČENJA i stvarnim, istinskim značenjem te riječi, a ne oslanjanjem na ono svakodnevno, nesvjesno tumačenje kojima ovaj svijet, književnost, literatura, lažna filozofija obiluje.

Kritika ima za cilj upravo razvoj svega ovog što sam spomenuo. I ona na to cilja. Bol i Patnja kojom se izlažemo u tom smislu, s ciljem samo-razotkrivanja, evolucije, rasta i razvoja u istinitosti nasuprot dosadašnjoj lažnosti, a koju u Radu često nazivamo SVJESNA PATNJA cilja AFIRMATIVNO ka Istinskom u nama, Istinitom u nama što je ono što je u nas „Bog udahnuo“ ili „stvorio nas na Svoju sliku“, a ne ka tome da se osjećamo poniženo, povrijeđeno, potišteno ili kako to vole da kažu oni koji njeguju kriticizam, „da nas vrate na naše mjesto“.

Ne, KRITIKA vas ne želi vratiti na „vaše mjesto“, već vas DIĆI sa tog mjesta na ISTINSKO MJESTO koje vam BOGOM DANIM PRAVOM PRIPADA (pažljivo čitajte ove riječi) i ODAKLE ISTINSKI kao DUŠA POTIČETE.

Kritika cilja na to da proizvede unutarnji LOM opne koju nazivamo lažnim „sobom“ ili „egoizmom“, „egom“, te da otvori Srce, što znači Istinsko, PSIHIČKO BIĆE (dušu) kroz strpljenje, poniznost, pokornost itd., kako biste prestali pružati otpor, aktivni ili pasivni, prema višem, autentičnom, stvarnom, istinskom, božanskom, te da bismo kao istinsko biće, ili stvarna duša u nama KLEKNULI IZNUTRA – ne imitacijski izvana – skinuli namjerne, nenamjerne, nesvjesne, iluzorne MASKE i prestali GLUMITI nešto što nismo.

Njen cilj je lom te opne u PONIZNOST, STRPLJIVOST, TRPLJIVOST, KROTSKOST, TIŠINU itd., DUŠE. A to NAS – istinsko i stvarno što jesmo i što je prikriveno velovima neistinitosti, lažnosti, pretvaranja itd. – OTVARA i omogućuje nam onu STVARNU evoluciju a ne ovu lažnu, imitacijsku „evoluciju“ koja je u biti samo-potvrđivanje, samo-volja, lažna pravednost, „duhovna“ posebnost i superiornost itd., kako jako često vidim u svim duhovnim školama, pravcima i religijama.

Da, kritika BOLI. Jer LAŽ BOLI DVA PUTA. Prvi put jer ZNAMO da se lažemo, a drugi put jer je razotkrivamo. ISTINA BOLI SAMO JEDAN PUT. I nudi rast i razvoj, ispunjenje, otkrivenje i čak i ono što jako često pogrešno razumijemo iz Biblije a to je LIČNU APOKALIPSU  – „lična Apokalipsa“ odnosi se na proces unutarnjeg razotkrivanja i buđenja. To podrazumijeva suočavanje s vlastitim iluzijama, nesvjesnim i lažnim ‘ja’ kako bi se postigla dublja samospoznaja i transformacija bića. “Lična Apokalipsa” u učenju može se shvatiti kao duboko osobno iskustvo unutarnjeg otkrivanja i transformacije, gdje se ruše stare strukture lažnog identiteta, otvarajući put ka stvarnom ‘ja’ i višem stupnju svijesti.

I mislim da je dovoljno rečeno o ovoj temi na koju smo svi veoma osjetljivi i čiji PRAVI SMISAO većina ne zna, često je miješajući s kriticizmom kojeg smo svi doživjeli, ali i dalje doživljavamo, koji nam izaziva bol i patnju, ali ovaj put, ako razumijemo, tu bol i patnju možemo preokrenuti u SVJESNU PATNJU, a sve što je SVJESNO vodi evoluciji, rastu, razvoju, ostvarenju ISTINSKOG koje je naš amanet i BOGOM dano PRAVO pod uvjetom da razumijemo što je rečeno.

Bhaerava