Česta zamjerka nekih ljudi s kojima sam radio ili s kojima još radim jeste nešto što oni doživljavaju kao “moja neaktivnost”. Tj. ne vide u meni da nešto poduzimam u vezi neke stvari – osim nekih svakodnevnih stvari iz života – ili da nepomično, tiho sjedim ispred njih i nemam reakcije na to što se dešava; ili da neke stvari namjerno puštam da se dese bez da dam jasan odgovor što ja mislim o tome ili što je “ispravno” u tom trenutku; ili da izaberem neku jasnu stranu, krajnost u vezi nečega što oni misle da je važno; ili da odgovorim na neke njihove zahtjeve koje prema meni imaju itd.
Često vidim neke stvari koje su u nastajanju kod većine ljudi i puštam te stvari da se razvijaju svojim tokom bez da se previše miješam u to. Obično dam nekoliko upozorenja u smislu da im probam skrenuti pogled prema tome što vidim i puštam njihovoj “slobodnoj volji” (recimo to tako, ali preciznije je reći: njihovoj samovolji) hoće li nešto uraditi s tim ili ne. Obično znam da većina onih koji kažu da imaju jasan cilj to nemaju. To je samo priča. Jasan, čvrst i emotivan cilj se vidi, osjeti i vodi čovjeka. Iskušenja, ili ono što se u nama budi kao naša samovolja, naše želje, namjere, životni ciljevi su toliko “MI” da ih i ne primjećujemo, a kada čovjek ima jasan, čvrst i emotivan cilj, on će ih na kraju i primijetiti, još ako pažljivo prati i primjenjuje ideje Rada koje su temeljne, ta “iskušenja” iliti “mi” ne mogu proći neprimijećeno.
Većina miješa dio u sebi gdje Učenje treba da padne sa svojim svakodnevnim iskustvom sebe.
U tom svakodnevnom iskustvu sebe ili svakodnevnom osjećaju-ja, postoji niz procesa koji definiraju naš osjećaj sebe ili ja, a to što definira naš osjećaj-ja ustvari su procesi, misli, emocije koje su samo “iskušenje” ili “mi/ja”. Reći ćemo da je to “najdublji osjećaj sebe” koji se jako često miješa sa Istinskim osjećajem sebe ili ja. No taj najdublji osjećaj-ja je osjećaj nas kao pojedinačnog, odvojenog, specifičnog čovjeka ili osobe. I to je suština “iskušenja” ili našeg osjećaja “ja/mi”. Iz tog centra dolaze sva iskušenja koja imamo u životu, ali i u Radu ili duhovnoj evoluciji. Kao što sam nedavno napisao, Božansko NE IZVAZIVA nikakva iskušenja. Prosto nema potrebe za tim. Ne bi bilo potrebe za tim čak ni kad bi, recimo, znao za nas (a ne zna). Sva iskušenja su ustvari MI/JA iliti naša.
Ako ovo shvaćate, onda shvaćate i zašto često puta nemam nikakvu reakciju na bilo šta što netko uradi, odlučuje, na situacije koje se dešavaju i slično, osim one svakodnevne upute iz Rada da promatra, odvoji se i zna da to nije on. To je temelj Rada, ali i bilo koje duhovne evolucije – jasno, od učenja do učenja postoje nijanse ovog, ali je temeljno sve to isto.
U svakom od nas, kada se prođe kroz “lično ja”, postoji centar koji je PRAZAN, tj. koji je slobodan od svega što poznajemo pod “sobom” ili pod bilo kojim mističnim nazivom za Istinu ili Boga ili Božansko.
Iskustvo koje imamo u tom centru, kada ga dosegnemo – iako, čak i kada ima lično-ja ili ego-ja, čovjek osjeća Božansko, ali ne na isti način kao kada se prođe kroz lično-ja – jeste iskustvo Praznog Središta. Prazno središte je ustvari slobodno od “ja” ili “sebe”. I ono se istovremeno osjeća kao u nama, ali i kao izvan nas. Ne zamišljajte nikakvu “prazninu” poput neke tame, crnila, i slično. To nije to. To je prosto ODSUSTVO, a naš um tom Odsustvu jako često daje asocijacije i opise, ali i slike kako ono izgleda. Sve što um zamisli NIJE TO.
Naše iskustvo Bivanja i Postojanja dolazi iz “kontakta” (nemam bolju riječ) ili možda iz “iskustva Bića s Božanskim ili Božanskom Crnom Rupom/Praznim centrom” te prije tog Praznog Središta (ako gledamo od površine ka dubini) imamo veoma jak osjećaj Znanja da Postojimo ili Svjesnog Bivanja – Svijest i Osjećaj Postojanja (bez jednog od tog dvoga ne bi bilo SPOZNAJE o tome).
U početcima taj osjećaj i znanje da Postojimo povezano je sa uvidima koja još nemamo u početku, a to je da to nije naše, to je tu i to je to. Kako idemo dalje ka centru uviđamo da to iskustvo NIJE NAŠE. ONO JESTE MI u dubljem aspektu nas, ali NIJE NAŠE. Mi ga nismo stvorili kao čovjek, kao ego-ja ili osoba. I to je jedino ISTINSKO ZNANJE koje imamo o bilo čemu. Nema drugih ZNANJA osim tog Znanja jer to Znanje JEDINO ZNAMO. Kada idemo dublje, tada promatramo, uviđamo i počinjemo, da tako kažem, primjećivati tu Rupu ili Prazninu u centru dojučerašnjeg sebe. Iz te Rupe ili Praznine dolazi Viđenje, Znanje i mi ga jasno osjećamo i znamo.
U njemu nema NIKAKVOG ISKUSTVA bilo čega. I to ODUSTVO bilo kakvog iskustva sebe ili bilo čega prepoznajemo kao BOŽANSKO ili ISTINSKO.
Nepoznati, Nespoznati Centar, često puta je nazvan i “mistični centar” jer o njemu ništa ne znamo. To je centar “nas”. Sebe ili svakodnevna ličnost, procesi, karakteristike i slično NE NESTAJU tom Spoznajom. Ona su i dalje tu, ALI NA POVRŠINI. U Osjećaju i Znanju da Postojimo NEMA karakteristika, osobnosti, ličnosti, procesa itd. (Zato kažem da ne zamišljate ništa takvo, a znam da hoćete jer to ne kontrolirate, jer bilo kakvo zamišljanje ovog NIJE TO, pogrešno je i ŠTETI duhovnom napretku).
U Radu (jer Rad daje upute koje jako često nisu razumljive na početku Rada) vam govorimo da u susretu sa svijetom, drugima, situacijama ili događajima ili u susretu sa unutarnjim svijetom – procesi, reakcije, misli, emocije, vjerovanja itd. – ostanete SVJESNI, prisutni i da ZNATE da sve što vidite, ili kraće, percipirate, NEMA VEZE SA VAMA. To “sa vama” znači sa vama kao Istinskim Ja, Svjesnim Ja ili čak Promatračkim Ja. Jasno, većina misli da je promatrač stvaran, da je svjedok stvaran i to dolazi iz neznanja osobnosti ili uma koji, kao što osjeća lično-ja, misli da je to isti slučaj i sa Istinskim Ja. “Ja” je samo dodatak zarad razumijevanja, ne i stvarnost. Entitet kojeg zamišljate NE POSTOJI. Nema nikakvog Promatrača, Svjedoka, ali to ćete otkriti mnogo kasnije. U početnim praksama to ne diramo, jer bi bilo jako zbunjujuće.
Kao što vam kažemo, da se vratim na početak pasusa, da ostanete svjesni, promatrate i ne analizirate to što vidite, jasno, i da se ne identificirate s tim, već da SVJESNO DOŽIVITE bilo šta ispred vas – bilo to u vanjskom svijetu ili “ispred vas” koje je svjesno, tj. u unutarnjem svijetu – to isto mi radimo na daljnjim stupnjevima Puta. Ali ovaj put bez ikakvog “mene” koje je svjesno nečeg. Za razliku od vas, mi se suočavamo sa drugačijom dimenzijom u kojoj postojimo. To je skroz drugačija dimenzija od dimenzije ličnog-ja i promatranja na tom nivou rasta i razvoja.
Ono što mi doživljavamo ili iskušavamo kada smo prisutni i svjesni (osjećaj i svjesnost/znanje) ispred bilo čega jeste istovremeno Znanje i Osjećaj da Postojimo i Promatranje (Svjedočenje) toga ispred nas – bilo to u vanjskom ili unutarnjem svijetu. Tako da sve što doživljavamo ISKUSTVOM – a sve je doživljaj unutar vaše svijesti jer ne postoji nikakav doživljaj izvan nje – ili DOŽIVLJAJEM dočekujemo sa Svjesnim Bivanjem i Svjedočenjem.
Kada osjećamo tu Rupu u centru sebe ili Prazninu koja je Božansko u centru sebe to nazivamo NEPOMIČNOM ILI MIRNOM TOČKOM.
To je samo jedan od naziva, a ima i drugih, recimo, Božanski Centar, Prazni Centar, Brahma itd. Unutar te Nepomične Točke ili Rupe u centru, NEMA nikakvih energija, nikakve svjesnosti, nikakvih iskustvenih doživljaja. U tom dijelu OSJEĆAMO da smo UJEDINJENI s Božanskim, a često mislimo da je to sam Bog, ali to nije istina. No to se osjeća KAO Bog. U biti, to je ISKUSTVO BOGA koje naše BIĆE ili cjelokupna SVIJEST ima; jasno, oduzmite svoj osjećaj “ja” od toga. Nemam drugi način da to kažem. Postoje neki izrazi koji se koriste, ali oni jako često navode na zabludu. Recimo, izraz “Bog doživljava ovo ili ono” i slično nije ISTINIT, već je više način, “tehnika” da odbacimo zaostale osjećaje vlastitog, ličnog, pojedinačnog osjećaja-ja. Osjećaj sebe, pa čak i “ja”, NE NESTAJE u Ujedinjenom Stanju. To Ujedinjeno Stanje na Istoku nazivaju Ne-dualnim stanjem.
Taj centar u nama je izrazito jak, a radom postaje sve jači i jači. A čovjek koji nije prošao ego-centar to kod nas može doživjeti kao JAK EGO. To samo znači da je njegov mali ego-centar uplašen i brani se optužbom da imamo “jak ego”. Da, to jeste SNAGA, ali nije NAŠA snaga, već BOŽANSKA SNAGA, MOĆ i SILA. Ne želim ići dalje u tumačenje ovog jer traži VAŠE ISKUSTVO kako biste ispravno razumjeli.
Naše svakodnevno sebe NIJE NESTALO. Ono je na površini i dalje tu i u njemu i dalje imamo reakcije, procese, misli, emocije, seksualnost, vjerovanja, uvjerenja, koncepte itd. I to znamo. I s tim radimo u tom stanju, naročito u susretu sa svakodnevnim životom, jer ako smo zatvoreni u špilju reakcije nećemo imati – zato smo u životu kako bismo imali niz reakcija i osvijestili ih. E ovdje postaje zanimljivo. To što nazivamo “osvijestiti ih”, nije isto kao na početku Rada. Na početku, ali i nerijetko do samog kraja Rada, “osvijestiti” znači DOVESTI SVJESNOST u mehaničnost, nesvjesno izražavanje (ne u ljudsku svakodnevnu svijest koja je u biti refleksija uma, ali ne i svijest ili svjesno). Postati svjestan i svjesno se održati unutar mehaničkog ispoljavanja. Mnogi misle da to znači OSTATI PASIVAN. Ne baš. To je upravo suprotno. Učiniti ličnost ili sebe PASIVNIM, a SVJEDOČENJE ili Svjesnost AKTIVNOM. Obrnuto je kod čovjeka koji je mehaničan, nesvjestan, uspavan. U procesu Rada to se preokreće, a potpuni preokret se dešava tek kada živimo iz ISTINSKOG JA ili UJEDINJENOG stanja.
U dubljem stanju više nije stvar u “osvještavanju”, već u potpunoj apsorpciji bilo kojeg sebe s tom Rupom ili Crnom Rupom ili Praznim Središtem KAKO BI Prazno Središte ili Božansko ZAUZELO i, recimo to tako, konzumiralo, pojelo, uvuklo u sebe svo “sebe” koje je ostalo. To znači da se to Prazno Središte ŠIRI i, kako se ono širi, ostaci našeg “ja” sve više i više nestaju, jer iako to Prazno Središte IZGLEDA kao pasivno, ono to nije; ono je AKTIVNO, DJELATNO.
To što se činilo da je bez energije, bez svijesti, bez bilo kakvog pokreta je strahovita AKTIVNOST BOŽANSKOG ili ISTINSKOG i to je krajnji Njegov pokret u daljnjem kretanju ka dubljim nivoima evolucije, a to kretanje NIJE NAŠE, jer mi ne možemo ugasiti svoju svijest ili postojanje. Nismo ga ni stvorili. Kraj je famozna smrt – pošto je danas Uskrs kod Katolika, a idući tjedan (koliko znam) je kod Pravoslavaca, ovo je u biti suština Uskrsa. I mi i Božansko UMIREMO. To je trenutak SMRTI UJEDINJENOG STANJA s onim s čim je ujedinjeno i s onim koji je Ujedinjen. To je Uskrs. To je smrt Isusa Krista na križu – “Oče zašto si me ostavio”. Rekao sam u prošlim tekstovima da osjećaj koji imamo u Ujedinjenom stanju često izražavamo sa riječju “Oče”. Ne Bog, ne Istina i slično. Iako to možemo reći drugima na taj način. Ali to je jako intiman osjećaj i osjećamo ga kao da smo jedno s Izvorom Stvaranja, Ocem. Jasno, neki drugi to mogu reći na drugi način, sasvim svejedno. Govorimo o istom.
E ovo je sve bilo potrebno da pojasnim taj trenutak kada samo Postojimo Svjesno, svjesni Crne Rupe u sebi kao Božanskog u trenucima odluka, nekih mišljenja, prosudbi i slično, a koje vi doživljavate kao NAŠU PASIVNOST.
Znamo da sve što se pojavljuje unutar naše svijesti PRIPADA SAMO TUMAČENJU naše svijesti i nema nikakve veze s bilo kakvim “objektivnim svijetom”. To često izrazimo kao “naš vlastiti san”. I zato kažemo da je “čovjek u snu”. Sve što se pojavljuje samo od sebe ili utjecajem izvana MI DOŽIVLJAVAMO kao iskustvo UNUTAR NAŠE SVIJESTI. To su pokreti, vibracije, kretnje našeg “ja”, “sebe”, svijesti. Pošto težimo krajnjoj ili Ultimativnoj Istini ili Bogu, puštamo to Svjesno i Osjećajno Bivanje i taj Prazni Centar da dožive, apsorbiraju, integriraju ili koja je već riječ za to što doživljavamo u sebi.
U tome znamo da NEMA ISPRAVNOG ODGOVORA. Ne postoji ISPRAVNA AKCIJA sa razine čovjeka ili sna, već samo PRIRODA ili “karma” tog čovjeka koji je sam taj čovjek. Time, ne postoji ni neispravna aktivnost. Jer sve što ljudi doživljavaju JE SAMO NJIHOV DOŽIVLJAJ. Molim da se ovo ne miješa sa tko zna čim u svijetu, jer ne govorim o ljudima u snu, o mehaničnom čovjeku i njegovom svijetu.
Kada se suočavamo sa ostacima sebe i svijetom, a time i drugima, pokušavamo da zadržimo to što sam napisao. Nama je cilj da dođemo DO KRAJA PUTA, tj. Ultimativne Istine ili Boga (u zavisnosti od Tradicije i naziva u toj Tradiciji). A da bi to postigli moramo da živimo, doživljavamo, otvaramo se KROZ ovo što sam opisao. To je razlog zašto često šutimo, ništa ne kažemo, podržimo čak i vaše pogrešne smjerove – svaki smjer koji vas odvodi dalje od Istine je pogrešan ili točnije ŠTETAN u odnosu na vaš unutarnji rast i razvoj. Ja se mogu umiješati u nekoj mjeri, ali svako moje miješanje IMA CIJENU ZA MENE. I može štetiti ili omesti moj daljnji Put. Kada vidimo da čovjek samovoljno, tvrdoglavo zadržava svoju poziciju ili kretanje, uglavnom suprotno od smjera kretanja ka Istini, obično ostanemo u toj Nepomičnoj Točki i puštamo da ona “pojede” sve naše reakcije, mišljenja, emocije, procese, ali i samo iskustvo koje doživljavamo u tom trenutku. Puštamo AKTIVNOM da djeluje u nama s ciljem daljnje transformacije i transcendencije. Ili, kako možemo reći, puštamo “Božjoj Volji da djeluje”.
Ne želim sada tumačiti kako to ljudi doživljavaju ili koje iskustvo imaju u odnosu na nas u tom trenutku. Ali znam da mnogi misle da se mi povlačimo. Pa i ne baš.
U Istočnjačkim simbolima postoji jedna simbolika Kalii u kojoj ona gazi Shivu dok ovaj nepomično leži i, recimo to tako, svjesno je gleda. Trenutak prije no što mu ona odreže glavu ona se razbudi, probudi i sjeti se ŠTO je ona. Podivljala Shakti osvještava se upravo na ovaj način. Sve što učinite može biti štetno za njeno osvještavanje, tj. u ovom slučaju prisjećanje na svoju prirodu. Sada neću ulaziti u značenje termina “podivljala Shakti”.
Ono što mi radimo u tom trenutku, kakav god on bio, jeste upravo to. Ostajemo Svjesni i Osjećamo Bivanje i Prazni Centar te puštamo svako djelovanje tom Centru šta god da on uradi. A on uvijek, ili skoro uvijek, radi samo jednu jedinu stvar. Apsorbira, ujedinjuje, obuhvaća itd.
Ovo se često tumači kao “prepuštanje Božjoj Volji”. No, to nije sve o tome. Samo jedan dio cjeline koja je povezana s ovom idejom ili činjenicom o “Božjoj Volji”. U Ujedinjenom Stanju naša volja i Božja Volja sve više i više postaje jedno. Jer svaki naš čin u odnosu je na Božansko ili Istinsko.
Sada, često puta kada radimo s drugima, mnogi očekuju da ih zaustavimo – ne u tom trenutku, već kasnije kada shvate što se desilo – da im kažemo što da čine i slično. Pa sve je rečeno idejama Učenja ili Rada. Ono što znamo jeste DA NAS TADA NE MOŽETE ČUTI. Jer da možete, već biste čuli. Iskustvo nam pokazuje, kako u radu s drugima tako i u našem bivšem Radu, da rijetko kada bilo tko posluša što mu je rečeno zato što u tom trenutku jak ego-centar ili ja-centar djeluje veoma jakom energijom samovolje. Kada samovolja ili ja-centar “dobije po nosu”, tada možete čuti, osim ako nije kasno, a jako često i jeste kasno. Cijena se mora platiti jer ona nije odvojena od uzroka. Ako kojim slučajem sve ostane OK, tj. čovjek ne napusti učenje ili Rad, ima direktno iskustvo. Ono što je tada problem jeste što veoma malo ljudi uči kroz samo jedno iskustvo, već mora doći do ponavljanja iskustava. Tj. to će se ponoviti nekoliko puta dok čovjek ne sazrije i ne želi više da ponavlja. Kasnije, kako postaje Inteligentniji, tj. Svjesniji, on može učiti na jednom iskustvu ili iskustvima drugih. Do tada, to je skoro pa nemoguće, bez obzira što ljudi o tome pričaju.
Kada se u čovjeku aktivira taj jak ja-centar kao reakcija i samovolja kao energija, dešava se da on “zaboravi” na sve što je naučio, pročitao, čuo ili mu je rečeno. Zato to i nazivamo “životom u neznanju ili snu”. Mnogi su uništili sve što su stekli Radom u takvom trenutku. A kasnije je jako teško to povratiti nazad. Postoji vrijeme u kojem je moguće povratiti se na točku s koje smo pali, ali ako se to vrijeme prođe i ne dođe do prepoznavanja samovolje, inata, tvrdoglavosti, fantazije, umišljenosti itd., povratak skoro pa nije moguć.
Kada nam kažete da “mi vidimo i znamo sve” što treba u vezi vas da znamo, tada LAŽETE. Da, mi znamo. A to je vaša isprika ili opravdanje da ne budete ISKRENI i OTVORENI, što je zamka. Pošto MI TO ZNAMO, ostajemo u Nepomičnom Centru ili Točki i puštamo da to što se naziva “Božjom Voljom” djeluje u vašem smjeru. Nekad se čudo zabavlja pa se resetirate. Veoma često čudo je zauzeto s nečim drugim i vi odlazite, napuštate Rad, idete za svojom samovoljom. Mi nemamo pravo na tu volju ili samovolju ako želimo da idemo dalje. To ujedno dokazujemo ostankom u Nepomičnoj Točki.
Nijedan čovjek, koliko god bio prosvjetljen ili probuđen ili budan NE ZNA što točno treba napraviti.
To je zabluda koja je proširena u duhovnim i religioznim učenjima s ciljem idealizacije Majstora ili Mentora. Ono što ZNA što se treba napraviti jeste ONO U NAŠEM CENTRU ili Prazno Središte ili Božansko Središte. Ostankom u tome mi upravo činimo ono što treba i da činimo, puštamo Božju, Istinsku, Inteligentnu Volju da odluči i vodi dalje.
Jasno, imamo reakcije, jer još uvijek imamo sebe. Imamo mišljenje, emocije, veze s vama, procese itd. Drugo što radimo u tom trenutku jeste da radimo sa sobom u sebi. Tj. puštamo Istinsko, Božansko DA RADI NA NAMA, Rad na sebi. Ujedno, to je i jedino ispravno tumačenje termina Rad na sebi. Iako ih ima još.
Prolazimo ISTE STVARI koje prolazi BILO KOJI ČOVJEK. Ali na brži, direktniji i intenzivniji način. Ono što kod većine ljudi traje nekoliko dana ili tjedana ili mjeseci kod nas traje mnogo kraće. (Jer ZNAMO da je SVE – reakcije, procesi, emocije itd. – UNUTAR NAŠE SVIJESTI i time nema nikakve veze sa objektivnim svijetom). Par sati, par dana, u zavisnosti jesmo li imali mogućnost da s tim ostanemo dovoljno dugo koliko je potrebno za POTPUNO ISKUSTVO/doživljaj procesa kojeg sebe prolazi. Ako imamo vremena, i najjače emocije i procese možemo proći za par sati, ili nekoliko dana – obično ne duže od sedam dana. Ako nemamo vremena ili mogućnosti, to može trajati malo duže, ali UVIJEK na kraju činimo ISTU STVAR. Puštamo Nepomičnoj Točki, Praznom Božanskom Središtu da do kraja apsorbira, iskusi, doživi bilo koji proces koji imamo, jer znamo da nijedan proces neće nestati AKO NIJE do kraja doživljen. Isto to je i sa “sobom” i ujedinjenim stanjem. Oni moraju da se do kraja prožive na jedan jedini način – jer je Put jasno definiran – kako bi se na kraju desila “smrt na križu”, tj. JEDINA PRAVA smrt koju možemo doživjeti i doživjet ćemo je. To je smrt Ujedinjenog stanja – onog koji je ujedinjen i ono s čim je ujedinjen. Put je nakon toga dalje definiran. A to je današnji Uskrs. Uskrsnuće u Bogu ili Istini. Neću sada pojašnjavati materijalnost i “tijelo” koje uskrsava, ali to nema veze sa tijelom na koje smo navikli. Barem tako govori Tradicija. Rad govori o tome, ali zamaskirano, tako da ne želim da otkrivam taj dio čisto zbog vaših projekcija, fantazija i muljaže kojoj je većina sklona kako bi dokazala svoju veličinu i “znanje”.
Sada, ako ovo shvaćate, tada možete shvatiti zašto odbacujemo SVE LJUDSKE ili VAŠE teorije, znanja, projekcije i slično, i naravno NAŠE. Znanje ne ide dalje od ovoga. Ono čemu se predajemo NIKAKVO ZNANJE ne pojašnjava NITI POSTOJI u tom trenutku. Zato je to “skok Vjere” ili u drugim terminima izvan Religije, “skok Povjerenja” u svoju Prirodu, Istinu, Boga. Tu nema znanja, nema informacije, nema nikakve sigurnosti i ono što osjećamo u tom skoku je osjećaj umiranja, smrti, nestanka.
Mogu vam čak reći i koji dijelovi vas to prolaze prije ovog Skoka Povjerenja, jer manje-više imate niz “malih smrti”, ali ne želim, opet zbog somnambulista koji se tada kite s tim informacijama KAO svojim znanjem.
Kao što sam rekao, postoji puno tumačenja o ovome, a da veoma rijeko bilo tko, tko god da to tumači, ZNA o čemu se točno radi. I ovo pišem zbog toga. Čak ni ja ne znam koja je moja sljedeća reakcija i koliko će snažna da bude. I tu je jako puno projekcija od strane ljudi. Čovjek koji nije prošao kroz svoj ego će to doživjeti kao NAŠ jak ego – nebitno je li to reakcija ili čin koji činimo, da tako kažem. Čovjek koji nije prošao dublje od površinskog sebe dobit će nazad ono što u sebi potiskuje i to će tumačiti kao da smo mi u toj reakciji. Svatko tko nas nije UŽIVO doživio i VIDIO kako reagiramo u jednom pravcu, dok u sasvim drugom, istovremeno, imamo sasvim drugačiju aktivnost, reakciju ili akciju. S jedne strane možemo biti ljutiti, brutalni s nekim s lijeve strane, i čim okrenemo glavu na desnu stranu prema nekom drugom ili se cijeli okrenemo u drugu stranu imamo sasvim drugačiji izražaj, koji je u skladu s tom stranom. Ovo je mnogima u početku jako čudno i nije im jasno kako je to moguće. Ali kada ste utemeljeni u svom Centru, Praznom Središtu točnije rečeno, tada sebe doživljavate kao Istinsku Svijest i Bivanje i možete mijenjati maske, emocije, izražaje kako god želite, kojim god intenzitetom je potrebno bez da to djeluje na Svijest i Bivanje kao ni na Prazno Središte.
“Internet ratnici i radnici na sebi” nemaju blage veze o ovome. Ovo su vidjeli i znaju samo oni koji su bili ispred nas. I ono što ti “internet ratnici i radnici” doživljavaju jeste NJIHOVA REFLEKSIJA koja se dešava u tim trenutcima. No, to isto doživljavaju i oni ispred nas samo s tom razlikom što vide uživo kakvi smo.
Čuo sam razne optužbe, prosudbe o sebi kada odjebem nekoga. To je trenutak kada ZNAM da s njim i od njega više nema ništa. Otišao je u drugom pravcu ili iz mene djeluje nešto prema njemu da vidimo koliko je on jasan, koliko razumije i slično. (Svakom reakcijom i prosudbom se sve dalje udaljuju i mi/ja ih puštamo da reagiraju i prosuđuju jer time samo betoniraju svoj suprotni put). Imao sam prilike vidjeti da se kite svim i svačim, a toga “svega i svačeg” što škrabaju NEMA U TOM TRENUTKU jer da ima ZNALI BI. Ovako dobiju samo laž koja i jesu, a ta laž opet dolazi iz njih samih. Tako da, između ostalog, “imam” sve vrste bijesa, ljutnje, zamjerki, negativnih emocija, samo-važnosti, sebeljublja i slično jer NISAM odigrao ULOGU kako oni misle da trebam. Zanimljivo!
Oni koji su kraj mene kada obično nešto ovakvo pišem ili budem malo brutalniji, vide da nema ništa od tog za što me netko optužuje. Obično vide da se dobro zabavljam. Što je i jeste cilj s jedne strane.
Biti otvoren i iskren prema sebi, to je jedini način da prođemo dalje. Dopustiti tom Praznom Središtu i Bivanju da Rade na nama je jedini Rad koji je moguć dalje nakon Budnog stanja. Mi ne znamo kako da ugasimo, utrnemo, dovedemo do kraja SEBE, jer to nije moguće. Zato se često govori o Milosti. To što nas dovede do kraja je to što nazivamo Milošću, Božjom Voljom, Božjim činom ili činom Apsoluta itd.
Naš Rad dalje je uvijek u sve većem i većem predavanju toj Volji, otvaranju ka Božanskom, Iskrenošću prema sebi – onom sebi koji je Bivanje i Prazno Središte ili Nepomična Točka. Jer sve što sakrijemo, zaštitimo, potisnemo na kraju postaje naša prepreka. Jasno, to se i vama dešava. Razlika je u tome što to mi znamo, vi još ne.
Zato je temelj Rada na sebi ISKRENOST, OTVORENOST, SVJESNOST i sve veće odustajanje od samovolje, tj. kako to kažemo, žrtvovanja svoje samovolje. Tako je kroz Rad ali tako je i kasnije, kada Rad kakav poznajemo otpadne.
Ne, mi nismo apsolvirali Rad, nismo nadišli ljude koji su nam predali Rad, nismo nadišli Gurđijeva, Aurobinda, Nisargadattu i slične Majstore jer TO NIJE MOGUĆE. To kaže samo vaš povrijeđeni, mali lični centar ili ego-centar. I kada to čujemo znamo tko je ispred nas.
Nijedan čovjek koji se stvarno probudio NIKADA NIJE nadišao bilo kojeg prethodno probuđenog čovjeka.
Takvu nebulozu može reći samo netko tko je opsjednut svojom slikom o sebi, iliti svojim egom, umišljen i prepun lažnog sebe. To jako često čujem i čitam na svim društvenim mrežama. Reći takvo što znači da NIŠTA NISMO NAUČILI, a pitanje je i hoćemo li.
Sve što se dešava u nama kao reakcija, bilo kakva reakcija – proces, mišljenje, emocija, vjerovanje itd. – na ovom dijelu puta PUŠTAMO Praznom ili Božanskom Središtu. To je pustiti sve Božjoj Volji. Cilj nam je da sve to što nazivamo “sobom” i što je još uvijek prisutno, živo i učestvuje u životu, bude proživljeno, doživljeno DO KRAJA. Jer kada sve to dođe do Praznog Središta dalje ne može da ide jer tu nema nas. Ono što se tada dešava jeste da dobrovoljnim ODUSTANKOM od “sebe”, samo-važnosti, samovolje, ličnog i svega što ide s tim mi odustajemo, prepuštamo Praznom Središtu da se ŠIRI do kraja i da Milost odradi posljednji korak. A to je upravo i ovaj današnji dan, Uskrs.
Postoji tu još mnogo stvari koje se mogu reći. Postoje materijali ljudi koji su prošli ovo i koji su prošli dalje. I ako je vrijeme naći ćete ih. Ne možete ih naći osim ako mi ne podijelimo sa vama, a često to ne radimo ili AKO NISTE SAZRELI za to. A nekada kada SLUČAJNO dođu do vas vi to vidite kao filozofiju, tlapnju, verziju puta koja NIJE VAŠA, što je teška zabluda. Jer VAŠ PUT NE POSTOJI. Ali.. kao što rekoh, to mi znamo, ali ne i vi.
Sve dok sam pisao ovaj tekst razmišljao sam da li da ga objavim javno ili ne. Nije koristan za većinu. Većina će vidjeti nešto sasvim deseto od onoga što pišem i MNOGI će misliti da pišem njima kao što to često i misle.
Ne, ovo je pisano JAKO MALOM BROJU POJEDINACA i najčešće ne onima KOJI MISLE da je za njih. Te pojedince mogu nabrojati na prste ruku. Ako ih i toliko ima. Tako da ako mislite da sam vama pisao, hm… uživajte u toj zabludi, svejedno niste spremni da idete dalje od toga.
U narednom periodu, kako sam napisao na faceu, ne mislim više da “trpim” bilo šta i bilo koga. Ili da prilagođavam svoje pisanje prosječnom duhovnom tragatelju nivoa inteligencije ravnozemljaša ili prosječne babe teoretičara zavjere i slično. Pa tko ostane ostane. Ostalima, sa srećom.
Vremena je sve manje i mislim se orijentirati samo na one koji od ovoga imaju koristi, ali i od kojih ja imam koristi. Jer što više napreduju i Rade na sebi, to i ja moram biti britkiji, oštriji, precizniji, jači u djelovanju, silovitiji u izražaju. Kroz to imam izazove za svoj daljnji Rad. Ostalo, pa prijatelji i “neprijatelji” – ne postoje neprijatelji, samo ljudi zapeli u svom snu – kom obojci (uvijači za noge, preteča čarapama) kom opanci.
Toliko za sada o ovome.
Bhaerava
P. S.
Slika je šaljivog karaktera
