Imati Cilj u Radu je ključna stvar jer bez cilja se zanosiš kao grana na vjetru. Cilj je ono što definira smjer tvog kretanja, kako unutarnji tako i vanjski, a radom na jednom jedinom Cilju, bio on veliki ili mali, trenutačni ili generalni, možeš vidjeti gotovo cijelo učenje Rada kako se širi poput lepeze. Za razliku od uspavljujućeg new age postulata „nije bitan cilj, bitno je putovanje“, u Radu ovo nikako ne vrijedi jer jasan smjer je ono što što te izvlači iz rupe u kojoj se nalaziš. Možda netko misli da je zabavno šetati rupom u kojoj je zaglavio i nema namjeru izaći van jer to traži puno napora, vremena, vjere i ljubavi, sve ono što jednom prosječnom čovjeku nedostaje. I nekako u pravilu, život to podržava. Život će jedva dočekati da izgubiš svoj unutarnji smjer i nametne ti svoje ciljeve koji služe samo svrsi prirode.
Da bi uopće odredio smjer svog kretanja, moraš imati što precizniji pregled svoje situacije i mjesta na kojem se nalaziš, i životno izvana i psihološki iznutra. Zbog toga je kod postavke Cilja prva i osnovna stvar pitanje motiva: „Zašto želiš to što želiš?“. Ako se ovo ne razjasni odmah na početku lako se dogodi da uzalud izgubiš vrijeme i energiju, posebno ako ulažeš napor u neki nasumični cilj koji uopće nije tvoj, ali si ga ukrao od drugih jer si čuo da je dobar i koristan. Možda se samo želiš dobro udati ili oženiti za nekog tko je duhovan kao i ti, pa misliš da ćeš ostvarenjem nekog moćnog duhovnog cilja brže susresti twin flame svog života. Ili možda samo želiš neko konačno priznanje za svoje postojanje ili potvrdu od svog zamišljenog boga koju nikad nisi dobio od roditelja, društva, šefa. Ništa nije iznenađujuće s ovakvim motivima jer bolesna ljudska psihologija nema granica. Pritom, velika većina ljudi živi tuđe živote, tuđe programe i tuđe želje, i ne sluteći da ništa od toga nije njihovo i da ništa od toga nisu oni u svojoj suštini. Ovo je slikovito prikazao R. Collin rekavši da je problem ljudi u tome što netko tko je magarac želi biti konj, i obratno. Ovo se dalje nadovezuje na problem umišljenosti i nepoznavanja svoje stvarne situacije: ljudi često žele nešto što je od njih jako daleko i s čim nemaju stvarnog doticaja, uporno zaboravljajući na male stvari koje su ključni koraci do onih velikih, tako da na kraju nikad zapravo i ne zakorače.
Uzmimo za primjer cilj Budnosti. Zašto želiš biti budan? Što ti to uopće znači? Možeš li točno opisati značenje ovog cilja u kontekstu svog svakodnevnog života, života generalno, pa onda u kontekstu života na ovom Planetu, svemiru, možda čak i u kontekstu Zrake stvaranja? Malo je vjerojatno da možeš, ali slažem se da je to jako lijep cilj, taman za vrh police kojeg ne možeš dohvatiti. A onda, što misliš da ćeš dobiti kad i ako ostvariš taj cilj? Bit ćeš sretniji? Zašto onda samo ne bi bio sretan, što će ti budnost za sreću? Ili možda želiš više poštovanja? Postati davatelj savjeta ili lokalni guru? Je li to problem s vlastitom vrijednošću? Jako je puno ovakvih pitanja koja traže što iskrenije odgovore. Naravno, odgovore koje ćeš dati samom sebi jer to je tvoj život, a ne život nekih likova iz autobiografije jednog jogija.
Rad je vrlo inteligentan sistem, pa mu tako ljudske nebuloze nisu nepoznanica i zato, ako te kojim slučajem ugrizla zmija zablude o samom sebi, a najvjerojatnije jest, on uvijek ima spremne protuotrove u svojim malim i neuglednim bočicama. Jedan od takvih protuotrova su suludi i apsurdni zadaci. Vježbe koje vrijeđaju tvoju umišljenu veličinu i nimalo ne liče na vrhunske duhovne prakse koje rade veliki mudraci iz knjiga. Ovi apsurdni zadaci imaju svoj cilj u pozadini, ali se on u pravilu ne vidi u početku, osim što ti izaziva reakcije. Prije par godina imali smo jednu takvu grupnu vježbu: čišćenje podova svaki dan, bez izuzetka, na neodređeno vrijeme. Ništa specijalno, čak i glupo, onako na prvu. Usišeš, obrišeš i samozadovoljno uživaš u ostatku dana. Ništa lakše. I iako to nije tvoj cilj, prihvaćaš ga jer načuo si nešto o ideji samovolje i dodatnog napora. No onda dani počnu prolaziti. Podovi se blistaju, a ti i dalje brišeš. Čiste podove. Počinješ gledati na sat i shvatiš da ti treba dobar komad vremena ako ćeš pošteno odraditi stvar, a još ako živiš u velikoj kući, treba ti nekad i cijeli sat ako potpuno usporiš kretnje tijela. A skužio si već do tada načine na koje varaš i kako izbjegavaš pomicati lak namještaj, a ćoškove ni ne pogledaš kao da su portali za pakao. Zato cijela stvar dugo traje. Pritom, dok to radiš moraš biti u najmanju ruku prisutan i naravno da si se već pitao: da odradim sad sve ispočetka jer sam se zaboravio tamo u hodniku? Jer odlučan si i nema lagano. No dani i dalje prolaze i odjednom jednostavna vježba dobiva potencijal za OCD. Svoj svakodnevni životni raspored počinješ podešavati prema čišćenju podova. Je li bolje da to odradim ujutro ili navečer? Ma čekaj, večeras imam neku proslavu, bolje ujutro, govoriš sebi, iako već kasniš na sto strana. Diže se nervoza, frustracija i pitaš se šta ti je ovo trebalo? Ok, odradit ću to kasnije navečer i zalupiš vratima na izlasku iz kuće. A onda po povratku kući, taman kad si legao u krevet, sjetiš se. Podovi. Ustaješ, uzimaš svoj sveti džoger i slomljeni usisavač i frustracija ponovno počne. Šta ja ovo radim od svog života? Mogao sam makar danas napraviti izuzetak. Zar meni treba netko drugi govoriti kad i kako ću čistiti svoje jebene podove? Aha, evo je gospođica samovolja uz svu tvoju ljutnju, bijes i umišljenost jer mogao si meditirati kao svaki uspješni jogi i slikati se za instagram da te svi vide. Ali ne, ti brišeš jebene podove u dva ujutro. Nisi ni primijetio kako te preuzela mehanika misli i emocija i kako te vozi. Nisi nimalo prisutan, ali to shvatiš tek puno kasnije. Kažeš sebi, ok, sutra okrećem novi list. Bez kukanja i hladne glave, svjestan i prisutan. Neću žuriti i neću pasti na istu foru. Prestaješ se ljutiti na podove i brišeš ih puno nježnije. Osjećaš pokret, znaš da si tu. Podovi su tu, ali i ti si tu. Čistiš, brišeš i pamtiš sebe. Vidiš kako si ustvari napuhao cijelu stvar. Značaj je otpao, problem proglašen nepostojećim. A onda se, polako, počinju nazirati ideje Rada. Ideja kontinuiranog ulaganja napora, ideja volje i samovolje, ideja unutarnjeg uvažavanja, negativnih emocija. Počinješ vidjeti rupe kroz koje ti curi energija, ali i načine kako da ih zapušiš. Počinješ shvaćati što znači podjela na dva i što znači popuštati mislima i emocijama koje te uvijek pokušavaju zgrabiti. Pratiš svoj unutarnji govor i shvaćaš s kim imaš posla. Gledaš sva ta mala „ja“ i po prvi put imaš jasan osjećaj da ona nemaju nikakve veze s tobom. A zatim ispituješ svoj život. Ispituješ prioritete. Odjednom kava u gradu s takozvanim prijateljima gubi smisao jer čekaju te tvoji podovi. A onda počinješ nazirati i ideju zakona sedam i vidiš zašto je kontinuirani napor toliko bitan i što bi ponavljanje i prisjećanje mogli stvarno značiti. Naziru se i tri sile i nekako ti je jasnije da što je sila otpora jača, to više moraš uložiti napor da ostaneš svjestan tako da bi cilj, kao neutralna sila, bio postignut. Ali što ako postaviš svoj cilj kao prvu silu? Ma čekaj, ovo je znanstvena fantastika. Tko je izmislio ovaj sistem?!! Jasno ti je odjednom da ovakav sistem ne može doći od mehaničkog čovječanstva i osjetiš neku čudnu zahvalnost jer dobio si priliku. Ne znaš još točno koju, ali osjećaš neku poznatu nit. Usput si već shvatio kojem tipu čovjeka pripadaš i što znači postati balansirani čovjek i koliko to napora traži. Zatim počinješ vidjeti ideju o dijelu i cjelini i shvatiš da živiš na točno isti način na koji brišeš svoje podove. Shvatiš zašto živiš tako kako živiš i što je uzrok svih tvojih problema. Dani i dalje prolaze, podovi blistaju, a ti i dalje brišeš. No sada je drugačije jer ipak si nešto shvatio. Dobio si neki smisao. Vjerojatno će i vježba uskoro završiti i svi mogu nastaviti svoj život sretni i zadovoljni. No onda dolazi vrijeme grupe i kraj vježbe se ne spominje. Majstor ili je zaboravio ili se pravi lud. Naravno, ne pitaš ga ništa jer znaš motiv koji stoji iza tvog pitanja i naravno da ne želiš da bude otkriven. Šutiš i čekaš da se oglasi gong za kraj, kao neka pi*kica. Ostali isto šute, ali nakon nekog vremena počne šuškanje među ekipom i shvatiš da mnogi tu vježbu više ni ne rade. Jedan je zaboravio, drugom se ne da, trećem je lakše s metlom, četvrti nema vremena. Jebote, kažeš sebi opet i pitaš se jesam li ja glup ili šta? Je li to opet onaj poslušni idiot u tebi koji će napraviti sve zato jer ne smije pred boga praznih ruku? Odjednom se razotkrije neki novi sloj u tebi. Mrziš druge, mrziš sebe, mrziš majstora i pitaš se koliko još dugo možeš biti tako glup i tako lud? Gdje je nestao onaj buntovnik u tebi? Ipak, odlaziš kući i nastavljaš sa svojim podovima jer neki crv ti ne da mira. Jebe ti se više i za boga i za zadatak, jednostavno ne možeš odustati jer znaš da bi tako odustao od samog sebe. Uostalom, jasnije ti koji je cilj svega toga i nastavljaš dalje, malo pribraniji. Ali onda opet, nakon nekoliko dana, dolazi pitanje koje te je cijelo vrijeme čekalo: A što ako ovo bude trajalo cijeli život? Krv ključa, toplota se diže i osjetiš sav užas takve sulude monotonije. Obuzima te osjećaj nemoći. Tko je još lud da svaki dan čisti ono što je već čisto da čistije ne može biti?! Zašto ja jebeno i dalje sebi ovo radim?!! Zašto jednostavno ne mogu da budem normalan i živim običan život kao i svi ostali? I onda u tebi nešto kvrcne. Nikakvo veliko pucanje koje će te konačno osloboditi jer ono je još daleko i o njemu si samo čitao. Samo mali kvrc. A onda obrišeš suzicu i uzmeš svoju krpicu. Lakši si jer nešto ti se skinulo s vrata i sad si opet tu, prisutan, svjestan, ali ovaj put potpunije. Nešto je drugačije. Ne znaš što je to, ali kao da si prodisao. A onda kažeš sebi, ok, to je to, cijeli život, pa neka bude. Ne osjećaš nikakav značaj u tom prihvaćanju, nema pompe, nema fanfara. Naprotiv, sve je tiho jer vidiš koliko si mali zato što te jedna ovako glupa vježba uzdrmala na puno razina. Isto tako vidiš što znači imati Cilj, a ako si uspio ovo s podovima, jasno ti je što trebaš napraviti sa svim drugim stvarima u svom životu i u svom unutarnjem prostoru.
Asat