Mnoštvo u čovjeku

Kategorije
Svi članci

Osnovno obilježje svakog čovjeka je “mnoštevenost”. On je u sebi “mnoštvo” i ima iluziju konstantnog “ja”. To je ujedno osnova i temelj Rada na sebi, ili Integralne Transformacije (IT). Zbog toga što svijest nije probuđena čovjek ne uviđa činjenicu o svojoj mnoštvenosti, tj. da u njemu postoji niz suprotstavljenih želja, volja, ideja, uvjerenja, različitih “ja”. Kako koja struktura ili “ja” dođe na “vlast” ono se proglašava legitimnim gospodarom cijele strukture te donosi odluke u odnosu na cijelu strukturu čovjeka, ali na kraju cijenu za pogrešnu odluku ne plaća to pojedinačno “ja”, već cijela struktura, tj. čovjek. 

Sam Rad počinje sa drevnom uputom “upoznaj sebe”. U toj uputi ne misli se na Istinsko Ja ili Stvarno Ja, već se misli na ono što čovjek upravo sada jeste. Čovjek ne zna sebe. Da zna sebe znao bi činjenice o kojima Učenje govori. Znao bi da je on u sebi mnoštvo, legija, i da njega, kao entiteta unutar tijela, nema. On ima fragmente čiste svijesti, potencijal svijesti, ali ti fragmenti nisu ujedinjeni. Nemaju čvrstoću, nemaju volju, nemaju jasno-viđenje, nemaju svijest o sebi. Imati svijest o sebi znači imati ili raditi na ujedinjenju, raditi na unutarnjem jedinstvu, jednom Ja. 

Svako malo “ja” u njemu ima potencijal ujedinjenja jer u svakom od njih postoji ista struktura ili kvaliteta svijesti koja trenjem, radom, trudom, ali i ispravnim viđenjem i voljom može da se ujedini u, naposlijetku, jedno Ja. 

Jedno Ja nazivamo još i Istinsko ili Stvarno Ja. Cilj samog Integralnog Puta jeste upravo to. Jedno ili Stvarno (Istinsko) Ja. Stvarna Svijest o sebi koja jeste Autentični vladar tijela i uma, tj. Gospodar. 

S ciljem upoznavanja sebe, unutar Rada, dati su alati i upute na koji način treba da teče upoznavanje sebe. Prije svega, to što se upoznaje ne smije se više zvati “sobom”. On, u sebi, mora da se podijeli na dva. Ono što proučava i ono što vrši proučavanje, tj. svijest o sebi, svjesnost. Da bi se proučavao i upoznao sebe on mora biti svjestan. 

O svjesnosti se jako puno govori, ali je očigledno da se ne govori o svjesnosti o kojoj ovdje pišem. Osnova svjesnosti je pažnja ili promatranje. Laički rečeno, svjesnost je promatranje u dva pravca. Ono što se promatra i “sebe” koje je unutar čovjeka. Ako se promatranje vrši samo iznutra tada je svjesnost promatranje koje je usmjereno ka određenoj reakciji ili strukturi i ka novim ili dubljim reakcijama ili strukturama u sebi. 

Svi se, manje više, rađamo sa sposobnošću promatranja, jer to nam je priroda čak i kada je uspavana. Vremenom, osobnost preuzima funkciju promatranja sa određenim ciljem. Recimo, ciljem društvenog usavršavanja, prilagodbe, prihvaćanja, posebnosti, itd. I sama osobnost koristi promatranje, ali je njen cilj dijametralno suprotan cilju Rada. No s druge strane to promatranje je slabo, nema ispravan temelj, nema viši cilj, nema volju osim slabe odlučnosti ka prilagođavanju. Temelj tog promatranja je osoba i tijelo, te prilagođavanje okolini i ono je analitičko promatranje. 

U Radu postoji niz ciljeva do kojih se stiže ispravnom upotrebom promatranja. Jedan od tih ciljeva je upravo i proučavanje sebe, tj. upoznavanje sebe. O dubljim nivoima svjesnosti i načinima postizanja svjesnosti, da tako kažem, govorit ću kasnije u drugim tekstovima. 

Jedna od prvi praksi koje se tiču “upoznavanja sebe” jeste samo-promatranje i promatranje mnoštvenosti u sebi. Čovjek mora u praksi, tokom dana, da uvidi činjenicu da u njemu nema jedinstva, da on nije jedno ja i da jedno Ja u njemu ne postoji te da se u njemu svaki trenutak smjenjuju različita mala “ja” ili oprečna “ja” koja se pojavljuju bez njegove volje, želje ili svjesne odluke, već su pod utjecajem okoline. 

Čovjek, kakav jeste, proizvod je uvjetovanosti i djelovanja okoline. Vremenom on zaboravlja da on ne postoji kao jedinka, kao individua već je “društvo” iznutra koje je pod lažnim i iluzornim djelovanjem sile koja mu daje osjećaj “ja”. 

Uvidom u činjenice o sebi on dobiva mogućnost da postigne stanje koje je u njemu kao potencijal, kao mogućnost, no da bi ga postigao on prvo mora da se razuvjeri da je jedinstven, mora da se uvjeri da je mnoštven, mehaničan, nesvjestan i da to što proglašava “svjesnošću” nije svjesnost, već san i čulna aktivnost. On u sebi ima zamjenu za svjesnost, a to je tzv. “svjesni” um, tj. analitički um kroz koji on, uz pomoć čula i tjelesne aktivnosti, sanja o svojoj stvarnosti, o svojoj postojanosti, o svjesnosti

Da bi uopće dobio mogućnost da nešto stvarno napravi od sebe, a ne da umišlja duhovnost i evoluciju, on mora da se razbudi. Pod ovim ne mislim na to da on mora, pošto to nije moguće, odmah postati budan, već da uz pomoć Rada i alata koji mu se nude, on mora steći trenutke “slabe” budnosti, tj. svjesnosti sebe kroz koje će potvrditi činjenice na koje ga Učenje usmjerava. Sve dok misli da je on svjestan, jedan, autentičan, budan, cjelovit, čovjek nema mogućnost da se ujedini i probudi

Kada govorim da je duhovnost novi san upravo mislim na ovo što sam ovdje opisao. Osobnost, koja je duhovna, novi je san usnule svijesti. Novi “porok”, novo opijeno stanje, ali ovaj put “duhovno opijeno stanje”. Čovjekova nemoć da uvidi svoje stvarno stanje svijesti naziva se “opijeno stanje”. I o tome imate čak parabolu i u Bibliji. 

Otriježnjenje počinje činom samo-promatranja, samo-proučavanja. To otriježnjenje nazivamo još i razbuđivanje. Ono nije trijezno stanje, ono nije budno stanje, ali je početak otriježnjenja. To znači da se u čovjeku nešto pojavljuje. To nešto je svijest o njemu, svijest o onom što je on u usnulom ili opijenom stanju. On počinje vidjeti da spava, da je pijan, da njega nema, da gospodar nije u kočiji i da kočija sama od sebe, sa usnulim vozačem, juri ka litici. 

Sve što je do sada naučio, iz duhovnosti, od svijeta, mora biti odbačeno. Čaša se mora isprazniti kako bi se u nju ulilo novo vino. Ne možete uliti novo vino u stare bačve, kao što ga ne možete uliti u čašu koja je puna. Da bi se razbuđivanje nastavilo, da bi on dalje evoluirao čovjek mora da posudu tijela i uma isprazni od “starog vina”, od suvišnog sadržaja, i da je napuni svjesnošću, Istinskim Znanjem. Da bi stekao Istinsko Znanje on mora postati Istinski Čovjek, tj. Istinsko Ja. Svjesnost je imitacija Istinskog Ja, Budnog Ja. 

Uvijek se postavlja pitanje kako svjesnost djeluje? Zašto je potrebno biti svjestan? Nije potrebno. Naša svakodnevna analitička svijest je dovoljna za nesvjesni san i život. Ali ako želimo da se probudimo, a sam naziv govori o čemu se radi, moramo da počnemo od nečega što već odgovara tom stanju. To je svjesnost, pod uvjetom da je to Istinska Svjesnost, a ne imitacija – analitički um. 

Svjesnost djeluje na taj način da vas razbuđuje iz trenutačnog sna. Sna o bilo čemu – sebi, drugima, emocijama, jednom “ja”, itd. To što je svjesno je to što će vremenom i Radom postati Budno, a naposlijetku i Probuđeno. Pošto čovjek više ne smije prihvatiti bilo što u sebi kao “sebe”, svjesnošću on uviđa to “sebe”, šta radi, kako se ponaša, kako reagira, kakve reakcije ima, gdje ga to vodi, kakve emocije ima, koja uvjerenja i koncepte gaji i održava u sebi, itd. “Sebe” je zajednički naziv za svu mnoštvenost koja je u njemu, za sva “ja” u njemu, sve oprečne volje i želje, sve nesvjesne koncepte, ideje, uvjerenja, duboka vjerovanja, itd. 

Svijest o mnoštvenosti može, u početku, izazivati i ono što nazivamo “psihološki vertigo” ili “psihološka vrtoglavica”. Čovjek više ne zna šta je on, gubi tlo pod nogama, ne zna šta je njegovo, a šta je pokupio od drugih, šta je u njega ubačeno, a šta je on sam odlučio, više ne zna čemu u sebi da kaže “ja”, a čemu ne, itd. Mnogi odustanu na tom početnom koraku jer je potrebna poprilična hrabrost pogledati u ono što ste donedavno zvali “sobom” i uvidjeti da to nije vaše, da to niste vi. 

Obično se daje i dodatna uputa, iako je mnogi zaborave, a to je da se smijete poistovjetiti samo sa svjesnošću, samo tome smijete reći “ja”. Jasno, to ne znači da ćete ići svijetom i govoriti o sebi u trećem licu. To se nekima desi, ili im se svidi. Ako se to desi, to je samo još jedan dokaz dubokog sna, nerazumijevanja i podivljale mašte. 

Mnoštevnost morate vidjeti, morate je osjetiti, doživjeti. Ne savjetujem da to radite bez Mentora ili Majstora, sami na svoju ruku. Puno sam puta vidio kao su stvari izmakle kontroli jer su ljudi umislili spremnost, ili su imali jaku samo-volju što je još jedna veoma opasna prepreka. Ako ste nešto negirali kao “sebe” tada nešto morate afirmirati kao novo “sebe”. Promatrač, Svjedok, stanje svjesnosti se afirmira kao novo “sebe”. Morate znati da dokle god možete vidjeti nešto, znati da to postoji, to niste vi. Vi ste taj koji to Zna, Vidi, Svjedoči tome

Morate vidjeti mnoštevnost u različitim stvarima, stanjima, odnosima, govoru, emocijama, tjelesnom izražavanju. Morate vidjeti smjenu različitih “ja” u sebi i svjedočiti im. Ali najbitnije je to da se s tim ne smijete poistovjetiti. Pored mnoštevnosti, poistovjećenje, identifikacija (vezanost) je jedna od najvećih prepreka bilo kojem unutarnjem rastu i razvoju, a time i promjeni percepcije i budnosti. 

Uskoro, sa proučavanjem sebe, primijetit ćete da jedno “ja” hoće nešto dok drugo “ja” hoće nešto drugo. Jedna emocija izražava jedno, a druga nešto sasvim suprotno. Morate primijetiti da u sebi imate različita i suprotna uvjerenja, koncepte, ideje koje negiraju jedna drugu, da u vama nema čak ni prividnog jedinstva, osim kada na vas djeluje instinkt, kao recimo potreba za hranom, razmnožavanjem, sigurnošću, dominacijom, itd. To je trenutak kada tjelesni um i instinktivni um preuzmu kontrolu i usmjere ostale umove da djeluju u skladu zarad osiguravanja određene potrebe, nagona. Tada ćete vidjeti da čak ni to nije pod vašom kontrolom. 

Morate vidjeti odakle dolaze vaša sviđanja, a onda morate da ih proučite, da uradite introspekciju. Odakle vam ta sviđanja i ne sviđanja, jeste li ih vi stvorili u sebi ili ste se jednog dana “probudili” sa njima? Tko vam je usadio, dao, prekopirao svoja sviđanja i ne sviđanja? Odakle vam to? 

Isto je na svakom umu. Na intelektualnom, vitalno-emotivnom, fizičkom umu ili mogu reći dijelu uma, ne pravim grešku. U svakom od tih umova djeluje mnoštvo “ja”, sugestibilnost, hipnotiziranost, mašta i projekcija, laganje, imitacija. U svakom od njih nemate volju, svijest, postojanost, sebe. 

Jasno, postoji i drugačiji put ili način, ali on preskače većinu koraka o kojima ovdje govorim. To je rad i orijentacija na jedan dominantni um te pokušaj da se kroz njega dođe do cilja. To je današnja duhovnost i religija. No, zamke koje upoznajete u Radu iste su u svim tradicijama, svim putevima, svim načinima. I uskoro ćete ih vidjeti oko sebe, u duhovnim i religioznim ljudima, u svim ljudima oko sebe, ali i ono najvažnije, u sebi. 

Jedini ispravni odgovor, u odnosu na trenutačno stanje čovjeka, na pitanje šta je on jeste ovaj: “Ja sam mnoštvo i ime mi je Legija”

“Sad se može dati točan odgovor na pitanje: tko je čovjek? On je Ličnost. Drugim riječima, on je Mr. X, identificiran s mentalnim organizmom koji živi u njemu, koji ne nudi ništa – ili premalo – stabilnog; koji se mijenja prema primljenim utiscima – ugodnim ili neugodnim – pa čak i u slučaju fizičkih udaraca. 

***

Osim ako nismo prethodno duboko proučavali strukturu naše Ličnosti, nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu, ili ga navesti da izroni iz svog stanja neprekidne anarhije i svoje duboke bešćutnosti. Tražitelj može po ovome učenju regulirati i podesiti taj organizam. Ne postoji ni jedan drugi način za postizanje cilja osim Rada na sebi putem promatranja sebe.” – Mouravijeff “Gnoza, Egzoterični Ciklus”

Rad, a time i Integralna Transformacija, nije brz put, bez opasnosti. Dapače, on traži izuzetnu inteligenciju i britkost. To je Put Cjelovitog Čovjeka. Gurđijev je taj Put nazvao i Putem Lukavog Čovjeka. “Lukav” u smislu Inteligencije. To je Put koji se pojavljuje kada svi ostali putevi omanu, kada više ne vidite smisao ni u jednom od ponuđenih puteva, kada vidite njihove nelogičnosti, kada uvidite zablude tih puteva, načina, učenja. To ne znači da su ti putevi i učenja loši, dapače. To samo znači da oni NISU ZA VAS. Drugi nisu vaša briga. 

Ovaj Put počinje sa uvidima da sve što ste o sebi znali nije istina, da sve čemu su vas učili nije istina, da nema svjesnog čovjeka, nema jedinstva u čovjeku, a time ni u vama, da ste mehanični, nesvjesni, da je sve utjeha nesvjesnih neznalica, da hodate (živite) u snu kao mjesečar (somnambulista), da vas nema, da “miševi” (mala “ja”) kolo vode u vama, da je ljubav koja se glorificira hormonalna prevara, da je prijateljstvo društvo mrtvih sanjara, a prije svega, uvidom da morate nešto od sebe napraviti, nešto učiniti po pitanju toga, jer nitko drugi to neće niti može učiniti za vas. 

Rad na sebi, Integralna Transformacija, je avantura. Iako ta avantura počinje na mučan način. Kada se čovjek upozna, kada se kucne sa stvarnim, tada ono što je bilo mučno postaje beskonačna avantura Svijesti. Tada Rad postaje Igra na Sebi, putem Sebe, i samo kroz Sebe. To nije daleko ako ste jasni, ako ste odlučni, ako shvaćate svoje unutarnje stanje. Ali ako spavate i sanjate o tome, to je daleko kao i Veliki Prasak u vremenu. Vi morate “roditi” Sebe, ali ovaj put Stvarno Sebe. To je Božić. Rađate se iz pepela starog i kao Feniks uzdižete se nad starim sobom u novi život. Uložite napor da ovo ne bude još jedna bajka, još jedna priča koja se priča unucima pred spavanje, te da ovo bude vaša Stvarnost. 

Uživajte u avanturi

Bhaerava

Share this post

Skip to content