“Ja uzrokujem Majstore”

Kategorije
Svi članci

Kao eksplozija bombe atmosfera oko mene je eksplodirala i ona se  našla ispred mene. Eksplozija je bila kao tama crne rupe koja me ogromnom brzinom okružuje. Tada sam primijetio njenu boju očiju. Oči su joj bile crne. To je sve što je bilo u tami u kojoj sam se našao. Osjetio sam oštru bol u grudima i tama me zatvorila.
Oko mene je bila praznina univerzuma. Ili bolje rečeno ta praznina oko mene je bio moj izražaj, moja manifestacija. Ja sam bio ta praznina, prostranstvo cijelog univerzuma kojem nema kraja, u kojem nema vremena, a time ni prostora. Prostornost se osjećala, ali se nije nazirala. Ja sam bio ja, bez značenja, bez funkcija uma, bez procesa, bez bilo kojeg ograničenja. Prazan i Pun istovremeno. Bivajući i Ne-bivajući istovremeno. Cijeli univerzum, izraženi i neizraženi uzrokovan je mnome, održava se mnome i uništava se mnome dok sam ja izvan njega. Istovremeno sam manifestacija i ne-manifestacija i izvan toga, nikad ne bivajući upleten ni u jedno ni u drugo. Ja postojim i ne postojim, a ni tim nisam dotaknut.

Ležao sam na podu dok mi je batler stavljao mokru krpu na čelo. Otvorio sam oči i osjetio bol na grudnom košu. Ona je sjedila u svojoj fotelji, nijemo me promatrala.

– Šta se desilo? – Promrmljao sam.

– Ono što si cijelo vrijeme i želio da se desi, ali nikad nisi dopustio da se desi. – Ovaj put sam čuo cinizam u njenom glasu.

– Ali.. – Nema tu “ali”. Dala sam ti ono za čim žudiš cijeli život. Zar ćeš da mi kukaš za malo bola u rebrima? – Prije no što sam dopustio zaključku da se kristalizira u mojoj glavi, pomislio sam, “šta je ona? Brus Li u tijelu žene?”. Polako sam ustao i, pridržavajući se s jedne strane za batlera, a s druge za naslon, sjeo u fotelju. Još uvijek nedovoljno oštrog vida gledao sam u njenom pravcu. U isto vrijeme sam vidio ženu i prazninu oko nje, kao tamu koja je okružuje. – To što vidiš nije tama, nije praznina, ali tvoja čula ne mogu da vide dalje od određenog spektra. Kada bi to mogao da vidiš vidio vi svjetlo bez svjetla, tamu bez tame, oboje istovremeno, a niti jedno nisam ja, samo je moja manifestacija. Rekla sam ti tko sam. U ovom tijelu, poznaju me kao Kalii. Ali ja više preferiram Kaliika.

Ja sam ono o čemu si čitao, sanjao, želio, ali se nikad nisi usudio suočiti sa tim u sebi. Ja sam tvoj strah, ja sam tvoj očaj, tvoja nemoć. A to sve u tebi što sam, to sam samo zato jer sam čista Ljubav u manifestaciji.

Ali i ti kao i ostali pod tim izrazom podrazumijevate infantilna osjećanja, kretnje tzv. emocija i ne razumijete šta je to Ljubav. Otuda me doživljavate kao tamu, kao razaranje, kao uništenje.

– Oprosti, ali .. – zaustih i zaustavih se.

– Nemoj samo da mi se izvinjavaš. Ne traži oproste od mene. Ne glumi nemoćnog slabića i kukavicu. Vidio si šta si. Sada budi to.

– Ali ja sam vidio, osjetio to, da se ispravim. Ali to je halucinacija. – Pokušavao sam da dođem do daha. Još uvijek sam to osjećao, još uvijek mi je svijest bila podijeljena. – Da li je?

– Ako želiš u svojoj nemoći da to bude halucinacija, onda jeste.

– Kakve veze ima to što ja želim?

– Svakakve. Zanimljivo je da si to osjetio nekoliko puta prije par godina, ali ne ove snage. I zanimljivo je da si se i tada povukao u svoje samosažaljenje, svoju nemoć, kukavicu koja se boji ući u to. I znao si šta trebaš da napraviš, ali nisi imao petlje. Obične, proklete petlje. – Batler se vratio sa prokletom Gorbačov votkom i limenkom koka kole. Buljio sam u njega zbunjeno, zabezeknuto. Nasuo mi je mješavinu votke i soka te ubacio dvije kocke leda.

– Šta je ovo, prokleti Zen? – Pogledao sam u njenom pravcu. – Treba mi vremena da dođem sebi.

– Slobodno uzmi koliko ti treba. Ja sam vrijeme i imam ga na pretek.

Mislio sam da ću ostati sam, ili da ću moći izaći van, ali ona je ostala sjedeći preko puta mene, a ja nisam mogao da ustanem i izađem. Bol u grudima se smanjivala i nisam je više osjećao prilikom disanja. Šutio sam i, šta da vam kažem, vidao imaginarne rane. Osjećao sam se kao budala. U ovo što je rekla nisam mogao vjerovati, ali ono što sam doživio nije tražilo vjeru. To je bila obična, jednostavna činjenica. Tu je i takva kakva jeste, šta god da vi mislili. Nalazio sam se između dva svijeta. Svijeta čula i svijeta unutarnje stvarnosti. Koji od njih je istina, šta je istina ako oba svijeta vidim kao konstrukciju, ali ne i kao stvarnost? “Dobro”, pomislih, “situacija u kojoj se nalazim uključuje oba svijeta, ali ja sam to što ih objedinjuje, ja sam stvarnost tih svjetova i prema tome mogu da utječem na oba”, zaključih.

– Da, ti jesi stvarnost tih svjetova i zanimljivo je da imaš jako dobre zaključke kada ti je dupe u pitanju. Ali kada se sve stabilizira, gdje nestanu tvoji zaključci, svo tvoje znanje? – Nasmijala se i namignuvši mi nastavila. – Ne moraš odgovarati na ovo pitanje. Zapitaj sam sebe. Dok sjedimo ovako i igramo igru tvoje stabilizacije, ova ja, preko puta tebe, prihvaćajući tvoju igru stabilizacije nastavit ću tamo gdje sam stala. Cilj ovog intervjua nije samo tvoja lažna “molitva”. Iako se čudo ovih dana silno dosađivalo pa je odlučilo da se poigra tobom. Postoji još jedan razlog zbog čega si ti pozvan za ovaj intervju. To je tvoja kritička svijest, tvoja sposobnost da sve ispitaš, sve porekneš dok ne dokažeš da je to istina, bez obzira od koga to dolazilo. Za sada, to je ono što mi treba. Opet, to nije nešto što ja sama ne mogu da odradim, postavim parametre igre i odigram je. No zanimljivije mi je igrati se u paru, igrati se kroz tebe i druge. Zbog toga želim da iskoristim tebe i tvoje sposobnosti kako bi prenio ideje koje mogu iznijeti drugima, svijetu oko sebe. Naravno, ono što ćeš prenijeti drugima ovisi o tvojoj sposobnosti ispitivanja i tvojoj inteligenciji.

– A to znači, šta? – Odlučih da se ubacim. – To znači, ono što ti ne pitaš, ja ti ne odgovaram.

Ono što ne dovedeš pod upitnik ja neću dovesti pod točku.

– Dobro, a to bi trebalo dovesti do čega? – Znao sam ovu igru. Igrao sam je sa bivšim Majstorom.

– Do toga da se Znanje ne daje onom koji ne traži. To će također odlučiti koja vrsta čitaoca će čitati ono što napišeš u ovom našem intervjuu. Također, hoću da te to pritiska iznutra. Jako dobro znamo, i ti i ja, da ti najbolje radiš pod pritiskom.

– Da, istina. Ali kakve ja imam veze sa drugima?

– Za sada nikakve. Ali kada budeš uključio svoju emotivnu svijest i kada shvatiš da će znanje koje imam djelovati samo u slučaju da bude preneseno dalje od tebe, te da tvoje oslobođenje ovisi o tvojim sposobnostima koje imaš i koje ćeš dodatno razviti, tada ćeš dati svoj maksimum.

– Još uvijek me nisi uvjerila. – Ni ne namjeravam da te uvjeravam. To ćeš sam učiniti. Za sada, zapamti, sve ono što ispitaš motiviran prijenosom dalje, ti ćeš dublje shvatiti, potpunije zaokružiti sam za sebe. Ako želiš, poigraj se sa tom idejom. Plati cijenu preskakanja koraka misleći da si dovoljno inteligentan da se poigraš sa drevnim principom koji ja jesam. – Stala je na trenutak intenzivno me promatrajući. – Naravno, još nisi siguran da li sam ja to što sam rekla da jesam. To je u redu. Kada saznaš neće te lišiti vriska. A vrisak je ono što će te razbuditi.

Kada saznaš ultimativnu igru koju igram vrisak će biti kraj.

Ustala je sa fotelje i odšetala do prozora. Neko vrijeme gledala je kroz njega igru vjetra u krošnjama drveća. Ja sam razmišljao o tome što je rekla. Čuo sam svakakvih priča. Svakakvi mitovi su mi rečeni, priče očevidaca u nekim zbivanjima, osobne priče koje su mi ličile na znanstvenu fantastiku. Uostalom svi znate izreku koja kaže: “Kada je Učenik spreman Majstor se pojavljuje”. Da li sam ja spreman? – Problem sa izrekama, Damiane, je u tome što vi ne možete vidjeti širinu u kojem ta određena izreka djeluje. Vi vidite samo dio onog što je vama dostupno, tada da izreke koje znate, čak i ona knjižica citata koju imaš, ne daje rezultat. Ako da neki rezultat on je suprotan onom o čemu izreka ili citat govori. Da, kada je Učenik spreman Majstor se pojavljuje. Dobra izreka. I potpuno beskorisna u tvom slučaju.

Ja nisam Majstor. Ja uzrokujem Majstore.

– Po mitu, Kalii nije uzrok. Ona je manifestacija koja uništava demone.

– Po mitu da. Po stvarnosti ne. Ne razumiješ indijsku misao jer nemaš um Indijca. Opet, da imaš um Indijca ja se ne bih pojavila ispred tebe. Indijski um je postao gori od vašeg zapadnog uma. Beskoristan. Ali Indijski um će izmisliti milione bogova i boginja i kroz svakog od njih izraziti kozmičku igru uzimajući ime tog boga ili boginje kao ime Stvarnosti. Ako to razumiješ tada možeš da se poigraš indijskim konceptima učenja bez da te obmanu. I u tome se krije trik Učenja koji jako malo ljudi otkrije. Ti si nazreo trik, ali nisi mu dao snagu, nisi mu dao potrebnu vrijednost. Otuda trik je zakržljao. Kada se Majstor pojavi ispred Učenika uvjet je da postoji Istinski Učenik. Ne imitacija učenika. Ispred imitacije učenika pojavit će se imitacija Majstora. Ispred istinskog učenika pojavit će se istinski Majstor. Zapamti to. Biti će ti korisno kasnije da razumiješ dublje.

– Dobro. Interesira me koliko imam vremena da odlučim da li ću uzeti na sebe tvoju ideju intervjua?

– Nemaš vremena. Ili uzimaš ili ne uzimaš. Ja imam vremena koliko mi treba, ali ne i ti.

– Želiš reći da sam uvjetovan da moram da uzmem ovo što nudiš?

– Ne. Nisi uvjetovan. Možeš odlučiti da li ćeš ići stazom ovog intervjua ili ćeš naći neku drugu stazu. Možda se čudo još negdje dosađuje. Možda.

Ustao sam i uzeo čašu sa sobom. Popio sam mali gutljaj votke i soka, i otišao do drugog prozora, malo dalje od nje. Pogledao sam van gledajući isti prizor kao i ona. Vjetar se igrao granama. Da li grane imaju slobodu izbora da odluče da li će se pomjerati pod utjecajem vjetra? Da li vjetar izabire da puše kroz grane kestena? Šta je čime uzrokovano? Posljedica uzrokom ili uzrok posljedicom? Da li je moj jutrošnji vrisak uzrokovao nju ili je ona uzrokovala njega? – Dobro pitanje. Jako dobro pitanje. Da li je? – Okrenula se prema meni i promatrala me. – Uostalom, još nisi sposoban uvidjeti tu igru, ne brini.

Kada shvatiš Stvarnost, obećavam, svaka stanica u tebi će se prestraviti.

– Onda nemam šta izgubiti. Pristajem.

– Ah, odlično. Sada, da li je tvoj pristanak uzrokovan mnome ili sam ja uzrokovana tvojim pristankom?

***

Sjedila je na svojoj fotelji gledajući u mene. Prostor je ispunjavao miris indijskog štapića iako ga nisam mogao vidjeti. Opojan miris koji sam i sebi dozvoljavao s vremena na vrijeme, nikad previše. Prije par godina bio sam skoro pa ovisan o tom mirisu. Palio sam oko desetak štapića dnevno, a nekada i nekoliko njih u isto vrijeme. Davali su mi utisak emotivne ekstaze, opojnosti emocije, stanje koje sam održavao danima, stanje u kojem sa uživao dok se nije probudio moj unutarnji sukob i u tom sukobu, agresijom prema sebi, bacio sam sve štapiće u smeće i zatvorio to poglavlje života. Dobro, kasnije, nakon par godina, ponovo sam ih kupio, ali od tada sam njihov miris koristio mnogo opreznije.

– Sjedi. Gorbachov je već stigao na sastanak, zajedno sa koka kolom. – Pokazala mi je rukom ka drugoj fotelji. Sjeo sam preko puta nje i dohvatio čašu sa votkom. Ovaj put nisam miješao votku i sok. Ne mogu reći da sam bio opušten, zato sam i šetao sat vremena do nje u pokušaju da se opustim. Imao sam određeni utisak cijelo vrijeme. “Da li sam dobro postupio?” Moj česti utisak o meni.

– Zanima me nešto.

– Reci.

– U kojem pravcu da krenem? Šta želiš da preneseš drugima? Šta želiš da preneseš meni? Još uvijek ne znam kako da se postavim prema ovom.

– Nemoj se ni postavljati. Pusti se. Ako se postavljaš to je zato što želiš da kontroliraš. Ako kontroliraš imaš iluziju slobode, sigurnosti, ali to je samo iluzija. Ako se pustiš i znaš da nemaš ništa osim iluzije, možda nešto i naučiš. Što se mene tiče ja ne moram prenositi ništa nikome. Ideja o tome da vam je netko nešto dužan je vaša divna iluzija. Nema duga. Šta tebi želim da prenesem? Hm. Šta želiš da primiš? – Preokretanje pitanja. Loptica je ponovo prebačena meni. Šta da radim sa njom?

Ideja o tome da vam je netko nešto dužan vaša je najvrednija iluzija.

– Ne znam. Da znam vjerujem da ne bih bio na ovom mjestu, zar ne?

– Da. U pravu si. Dobar odgovor. Shvatio si nešto. Šta?

– Pošto sam već prihvatio ovu igru iz osobne nemoći, time sam shvatio da ja nemam mogućnost zadavati pravila igre. U najboljem slučaju mogu dobro da je pratim. Ako već moram da učim onda to moram voljno. Ne pod moranjem. To je pogrešan motiv.

– Odlično. Dalje?

– Mogu krenuti putem mističnih pitanja o stvarnosti, bogu, smislu. Ali ne vidim svrhu toga u ovom trenutku. Ono što me interesira jeste publika kojoj je ovo namijenjeno?

– Rekla sam ti. Publika ovisi o tebi, tvojoj pronicljivosti, sposobnostima, inteligenciji, ispitivanju. Ne o meni. Da se ja pitam ništa ne bih prenijela i to nikome. Nemam potrebu prijenosa Učenja. Ali u ovoj igri odlučih da igram na taj način.

– Zašto?

– Sam ćeš uskoro shvatiti.

– Neki savjet možda prije no što krenemo?

Uvijek idi na najviše. Budi svjestan svakog svog koraka. Gledaj ispred sebe, oko sebe, iza sebe, kako bi proučio nešto, ali u sebi održavaj najviši cilj.

– Hm. Onda će time moj cilj prijenosa onog što želiš reći biti usmjeren na specifičnu čitalačku oblast, posebnu vrstu čitalaca.

– Da?

– One koji traže razumijevanje, koji traže Znanje, kojima treba završni korak, ne početničke duhovne ideje.

– Mudra odluka. – Nasmijala se. Iz džepa jakne izvadio sam diktafon. – O žao mi je momče. Snimanje nije dozvoljeno.

– Zašto? Valjda želiš da što vjernije prenesem to što govoriš?

– Da, naravno da želim. Ali ćeš morati koristiti svoj um. Morat ćeš pamtiti. Eventualno zapisati neku crticu kao podsjećanje, ali nema snimanja.

– Stvarnost. Šta je to?

– Pravo u sridu. Za sada, ono što ti možeš razumjeti, a kasnije produbiti, stvarnost je tvoja percepcija.

– Prije me interesiralo šta je to stvarnost izvan bilo koje klasifikacije, izvan fizičke ili umne realnosti.

– Ne postoji izvan toga. – Ali moramo na nešto da se oslanjamo?

Ne morate, ali vam je lakše.Ako se oslanjaš skupljaš koncepte i ideje koje prilagođavaš sebi, svojim očekivanjima, uvjerenjima. Tada potvrđuješ stvarnost koncepta i ideje čulnim događajem, zbivanjem, situacijom, psihologijom, učenjem, tradicijom.

– I eto te ponovo u vrzinom kolu. Ako ti kažem da si ti stvarnost još ću te više zbuniti, a to mi sada nije u interesu. Percepcija, to je stvarnost koju već sada imaš, ali na nju ne obraćaš pažnju onoliko koliko bi trebao.

– Šta je percepcija?

– Čulna percepcija ovisna je o čulima. Percepcija tumačenja ovisna je o tvom tumačenju čulne stvarnosti. Vid kao vid ne postoji. Postoji tumačenje onog što oko kao kamera vidi utemeljujući se u konceptima i uvjerenjima koja su u tebi izgrađena svjesno ili nesvjesno. Tada koncept vida, kroz tvoj mozak i time kroz tvoj um, potvrđuje čulnu stvarnost te se tvoja percepcija manifestira kao svijet koji je tvoj osobni svijet. Dublja percepcija je percepcija oslobođena koncepta, tradicije, vjerovanja, uvjerenja, učenja, škola. Ona je čista bez koncepta i ideje. Ali je još uvijek ovisna o tebi. Iza nje je slijedeća percepcija, temeljitija, dublja, obuhvatnija. Nazivate je Neizraženim Apsolutom, Bogom, Najvišom Realnošću. Nema karakteristike, nema obilježja, nema suštinu ni formu, nema krajnost, dualnost. Cijeli univerzum temeljen je ovom stvarnošću. Učenje vam je kroz objašnjenja četiri stanja svijesti pokušalo prenijeti ovaj temelj.

– Duboki san, san, budnost i objektivna svijest (turiya)?

– Da.

– Ali to je pojašnjenje naše svijesti, ne stvarnosti.

– To je pojašnjenje stvarnosti, a time i vaše svijesti. Ona nije odvojena od stvarnosti. No, pitanje je da li razumiješ ta četiri stanja svijesti? Da li ih ispravno percipiraš? Percepcija može i često jeste pogrešna.

– Što znači?

– To znači da stanje svijesti i proučavanje stvarnosti pomoću stanja svijesti ovisi o tvom trenutačnom stanju svijesti, tj. tvojoj percepciji. Ako objektivnu svijest pokušavaš razumjeti iz sna sve što ćeš razumjeti jeste ono što odgovara tvom snu. Temeljen si percepcijom. Tvoje objektivno stanje je san. Time to je tvoja objektivna svijest. Moja objektivna svijest je temeljna mojom objektivnom sviješću. Stanje percepcije je objektivna svijest unutar stanja u kojem se ti nalaziš.

– Čovjek spava.

– Ti spavaš. Postavi stvari na svoje mjesto, za početak. – Ovo je izrekla oštrije. – Kako bi razumio moraš postaviti stvari tamo gdje im je mjesto, ne gdje zamišljaš da trebaju biti. Čovjek nije tvoj problem. Čovječanstvo također. Ti si tvoj problem. U ovom intervjuu, iako ćeš ga prenijeti drugima, ti si temelj njega. Ne oni. Ako oni budu razumjeli kako treba da razumiju neće projicirati ovo što ćeš opisati na drugima, već na sebi. Ako to ne upotrijebe sasvim je svejedno šta će razumjeti ili da li će ga citirati i ponavljati kao novu bibliju. Neće moći da ga iskoriste za svoju evoluciju. Kako bi se to desilo, tj. kako bi naučili da uvijek u odnosu na sebe proučavaju ideje i učenje, ti prvi kreni sa ispravnom percepcijom.

– Ja spavam. Da.

– Osjećaš to ili samo zaključuješ jer si doveden do tog zaključka?

– Osjećam. Osjećam da nešto nije u redu, da sanjam nešto, da je sve tu, svi odgovori, ali mi san ne dozvoljava da ih vidim. Šta je to san, šta ga čini, kako se on gradi, što mu je struktura, zašto je stvarnost mog života?

– Duboki san je san u kojem spavaš tjelesno, ali i san u kojem ne možeš da se probudiš. San je tvoja svakodnevna, tzv. “budna” svijest. Svijest čula i mehanike uma. To je tvoja budnost. Budno stanje je stanje kada znaš šta jesi, kada to jesi, kada to izražavaš sobom. Objektivna svijest je svijest bez tebe, bez koncepta, bez forme, bez suštine, oslobođena svakog obilježja, koncepta, ideje. Ona je tvoj temelj kada uđeš u nju. Za sada je ona divni san buđenja sve dok to ne postane tvoja stvarnost. Stvarnost si ti. I to ti sva učenja govore. Naravno, ti znaš u svom snu da ti nisi stvarnost i misliš da se govori o nekoj drugoj stvarnosti, nečemu što moraš dostići. Da i ne. Da, jer postoje dublji nivoi stvarnosti, stvarniji od tvoje trenutačne stvarnosti. Ne, jer upravo to što si u ovom trenutku, mjesto gdje si, vrijeme u kojem si, prostor univerzuma kojim si okružen, tvoji snovi, tvoja očekivanja, nadanja, strahovi, projekcije, tvoje “ja”, sve to je stvarnost za tebe i u tvom slučaju.

– Onda sam, blago rečeno, najebao.

– Ne brini, nećeš ni osjetiti. – Smijeh je zaparao prostoriju.

– Šta je prvi korak u buđenju?

– Buđenju? Srećo, daleko je to još od tebe. Počnimo od mjesta gdje smo. Postavi pitanje malo drugačije pamteći ovo što sam ti rekla.

– Kako da se probudim u svom snu?

– Odlično. Imaš inteligenciju o kojoj sam slušala.

– Ne razumijem.

– Polako. Idemo korak po korak. Kako da se probudiš u svom snu? To je dobro pitanje. Da li znaš da spavaš?

– Naravno.

– Dobro. Pitat ću te ponovo. Da li znaš da spavaš? – Ponovila je pitanja ali ovaj put kao da je ono bilo jasnije. Kao da je skinut neki sloj sa njega. Ili kao da je specifičnim tonom postavila pitanje. – Mislim o njemu, mislima znam da spavam. Osjećam ponekad san, osjećam da sam pospan, ali ne znam da spavam. Na trenutke vidim san kod drugih i tada vidim i kod sebe. Ali još uvijek sanjam.

Ako znaš da spavaš, ako znaš da sanjaš, onda imaš izlaz. Ako misliš da sanjaš i misliš da znaš da sanjaš onda je onaj koji ti je to rekao osnažio rešetke tvog zatvora. ZNAJ da spavaš, sjećaj se toga stalno, pokušaj da se probudiš u tom snu. To je prvi korak. Cilj je prava Budnost.

Prvi korak je probuditi se u snu u kojem sanjaš to što sanjaš. Jasno je da težiš objektivnoj svijesti i to moraš uvijek da znaš. Objektiva svijest je nezavisno stanje Najviše Svijesti, temelj cijele realnosti, svega oko i unutar tebe. To je tvoja priroda, to je tvoj krajnji cilj. No, sada, ti ne znaš šta to znači.

– Sjećati se da spavam. Dobro. Da li ima još nešto?

– Da. Promatraj, budi svjestan. Bez toga tvoje sjećanje neće imati efekta. To je kao oni koji nesvjesno ponavljaju mantru očekujući da će time biti spašeni, da će se time probuditi. Neće. No, dosadit će im, pa se možda tada zapitaju “šta nije u redu sa svim ovim?”.

– Znam šta je svjesnost i promatranje. Koristim to.

– Znam da koristiš, pitanje je da li postoji dublji način korištenja toga? To nisi pitao.

– Da li ima dublji način korištenja promatranja sebe i svojih reakcija i da li ima dublji način korištenja svjesnosti sebe?

– Ima. – Pauza. Dobro.

– Koji je?

– Rekla sam ti ga. Pamti što govorim.

– Sjećanje na san?

– Da.

– Ako se sjećam onda nisam pažljiv. Nisam u promatranju.

– Onda podijeli svoj um. Ionako je podijeljen.

– Kada promatram nešto, već sam podijelio um. Kako da podijelim već podijeljen um? Kako da podijelim um na aktivno promatranje i sjećanje, kada je sjećanje pasivno, u prošlosti?

– Tako da se u trenutku promatranja, u sadašnjosti, sjetiš da spavaš. To te budi u snu, ali i iz sna. Zato je bitno ZNATI da spavaš. Ne misliti da spavaš. – Namignula je osmjehujući se.

– Mislio sam da će ovo biti lakše.

– Neće. Može postati, a i hoće, samo teže. Odredio si publiku kojoj želiš to prezentirati. Žao mi je. Stvarnost ti sada to potvrđuje. Zato te većina neće moći razumjeti, neće moći čitati to što napišeš o našem putovanju. Da si rekao da je prosječna duhovna publika tvoj cilj, ja bih govorila za njih i za tebe. Određenjem tvoje publike odredio si šta si ti i čemu težiš. To je ono što smo zadnji put pričali.

– Ovo će razumjeti samo nekolicina. Da li je to dobro, da li treba da budemo rezervirani za tu nekolicinu?

– To nije moj san. To je tvoj san.

– Po tome ispada da ne postoje drugi, već da su drugi moj san!?

– Zanimljiv zaključak.

– Divna halucinacija. – Zaključih cinično.

– Možda. – Kako misliš “možda”? – Ubacila je bubicu u sistem.

– To ćeš sam morati saznati.

Ja nisam tu da ti dajem odgovore koje ćeš ugraditi u svoj sistem vjerovanja.

Tu sam da isprovociram sistem vjerovanja kako bi ga napustio i probudio se u snu. Tvoj sistem vjerovanja je tvoj sistem sna, tvoja duša sna. Spoznaj svoju dušu i spoznat ćeš San. – Sve ovo što je do sada rekla već je pomalo načelo moj san. Ne mogu reći da neke od ovih stvari već nisam čuo. Jesam, ali ne na ovaj način. Znao sam da spavam, da sam u tom stanju svijesti i da me promatranje djelomično izvlači iz sna. Znao sam da se moram sjećati, prisjećati sebe, ali kojeg sebe? Sada kada je ovo spojila shvatio sam da sam to dijelio, odvajao jedno od drugog te zbog toga to nije bio zbir dovoljne snage da me probudi.

– Kada promatram nešto u sebi, ili oko sebe, ili reakciju koja nastaje time, osjećam suhoću. Ne osjećam živost, život.

– Hoćeš reći nema emocije?

– Da.

– Onda ubaci emociju. Ako ubaciš emociju to će osnažiti promatranje. Ako osjećaš dok promatraš biti ćeš svjestan. Ako se sjećaš da spavaš, da svi oko tebe spavaju, tada ćeš dobiti još više energije, dobit ćeš i svijest koja je kao strijela koja probija opnu sna.

– Pitanje je kako? – Znam da Majstori kao ona ne vole ovo pitanje, ali rekla je da idemo ispočetka. To mi je dalo hrabrost da postavim ovo pitanje.

– Znaš li da spavaš? Osjećaš li da spavaš?

– Na trenutke da.

– Onda ćeš na trenutke i imati emociju koja je potrebna za izdizanje iz sna.

– Opet dolazim do pitanja “kako”? Kako da znanje i osjećaj da spavam iskoristim za svoje osobno buđenje?

– Ako osjećaš da spavaš to će u tebi probuditi želju da se izvučeš iz sna, želju da te sile sna oslobode. Ta želja, panika, strava tog saznanja da spavaš proizvodi jaku energiju, a energija je povezana sa emocijom. Time će saznanje da spavaš proizvesti emociju koja je pojačana, ali i želju da se probudiš iz sna. Kada to imaš u temelju, ne treba ti sjećanje intelekta, prisjećanje da budem precizna, jer to osjećaš, temeljiš se time. To preokreće kompletnu tvoju strukturu u pravcu koji je određen tvojim ciljem. Ako spavaš, znaš i osjećaš da spavaš, koji je onda tvoj cilj?

– Buđenje.

– Time tvoja želja za buđenjem definira način na koji ćeš percipirati sve u svom životu. Motivacija, kao što je osjećati san i njegove iluzije, daje gorivo. Cilj kojem težiš daje smjer. Kada se motiv i cilj sjedine u ispravnoj težnji sve što ti dolazi, sve čemu svjedočiš i živiš postaje sredstvo za dostizanje tog cilja. Ali ako ne osjećaš to snažno, emotivno, egzistencijalno ništa od tvog cilja.

– Znači cilj je buđenje?!

– Smiješan si. Malo prije sam rekla da je to nešto jako daleko, i još bolje, ti ne poznaješ šta je to buđenje.

– Onda šta da izaberem za cilj, ako je buđenje daleko?

San je odsustvo tebe, kao prisutnosti.

– Ne bih to tako uzela. Buđenje je dobar cilj, koji je dalek, ali imaš nešto bliže. San je odsustvo tebe, kao prisutnosti. Budnost u sebi ima prirodnu prisutnost bez napora, a za tebe trenutno prisutnost je napor. Povremeno imaš trenutke prisutnosti, znaš da oni dolaze iz pažnje, promatranja, bivanja ovdje i sada, i te trenutke pažnje i promatranja možeš imati češće i stabilnije nego do sada. Ako si pažljiv i promatraš u srcu si trenutka. Kada si u srcu trenutka prisutan si. Kada si prisutan na pragu si budnosti. To je pravilan cilj, analiza koja dolazi kada vidiš sve dijelove, ne samo one koji ti se sviđaju ili one koji ti se ne sviđaju ali ti prave pritisak.

– Jasnije mi je sada. Da li postoji neki način da se potakne razvoj promatrača, da on bude snažniji, postojaniji, dublji?

– Promatrač je tvoja priroda manifestirana unutar različitih umova kao puruša ili duša tih umova. Nemoj to miješati sa dušom o kojoj svi govore ili sa dušom o kojoj učenje govori. Nemoj to miješati ni sa psihičkim bićem, o tome ćemo kasnije. Da unutar svake strukture uma ne postoji svjedok kao puruša svjedočenje ne bi bilo moguće. Ali svjedočenje nije analiziranje, nije mentalno komentiranje, nije emotivno zapetljavanje, nije kritiziranje. On je biti tu, gledati, vidjeti, promatrati bez da se budi bilo koja tzv. akcija ka tome u tebi. Promatranje i svjedočenje se uči. Ali kada ono ne bi postojalo već sada u tebi, i kao potencijal i kao mogućnost pažnje i promatranja od nekoliko sekundi, ne bi mogao da ga osnažiš. Dat ću ti male vježbe s kojima ćeš početi. Ukoliko izbjegneš dosadu, razočarenje, želju da ubrzaš ili preskočiš korake, ona će ti dati ono što je potrebno. – Zastala je na trenutak, pogledala lijevo od sebe i ustala. Nakon par sekundi vratila se sa nečim u ruci. – Ovo je pješčani sat. U njemu pijesak koji curi oko 5 minuta dok se ne isprazni iz gornjeg dijela u donji. Taman koliko ti je potrebno za početak da naučiš da promatraš, da naučiš usmjeravati pažnju. Koristi ga kao podsjetnik, drži ga u džepu, koristi ga kad god možeš i gdje možeš, ali nikom ne govori šta radiš sa njim. Slaži ih. Svaki dan, koliko god možeš u toku dana, radi sa njim. Kada postigneš pet minuta pažnje, promatranja, ali bez analiziranja, hvatanja za misli, emocije, procese u tebi, ili za vanjsku stvarnost samo ga okreni i dodaj slijedećih pet minuta u svoju praksu. U početku promatraj samo vanjsku realnost, prolaznike oko sebe, okolinu, prirodu, životinje, neka bude aktivno, ne pasivno. Ne tumači to što vidiš, ne negoduj, ne prihvaćaj, ne analiziraj, ne misli o tome, nemoj se identificirati sa procesima i emocijama. Ako se to sve desi, a desit će se, i misli, i emocije, i procesi, itd., ostani nijem iza toga, umiren, jasno znajući da radiš praksu i da ćeš poslije toga moći i misliti i osjećati, itd. Radi čas jedno, vanjsku realnost, čas drugo, tj. unutarnju realnost u sebi.

– Samo to trebam da radim?

– Samo to je za sada dovoljno, a i to će izazvati pobunu sistema, uragan u tebi. – Namignula mi je i dala mali pješčani sat.

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content