Ne postoji promjena koja ne uključuje cjelinu čovjeka. Čovjek misli da će preuzimanjem određenih ideja, isključivo unutar sebe i putem sebe, promijeniti sebe i svoj život. To nije moguće. Možda će promijeniti neko mišljenje ili neki koncept, neko pliće uvjerenje i vjerovanje ali na taj način ne može i neće promijeniti cjelinu sebe, neće započeti proces transformacije. Sve dok on samog sebe uzima kao temelj, a time uzima i ideje transformacije i transcendencije U SEBE, ne može da se mijenja. On želi da preuredi postojeće sebe, a to nije Rad na sebi. Uređenje postojećeg sebe je upravo današnja duhovnost, ali ni to nije urađeno kako treba. Kako bi uredio sebe, dosegao neku “bolju verziju” sebe on mora odbaciti staru verziju, odvojiti se od nje, vidjeti njenu ograničenost i svoju vezanost za staro i postojeće sebe, ili dijela sebe. A ne, kako to inače rade, lijepiti preko tog sebe nešto što mu se sviđa jer to je samo slaganje, ili preuređenje slike o sebi. Slika o sebi je projekcija u društvu i ona ne opstaje izvan okruženja. Kada ostane sam sa sobom on se vraća u svoje postojeće sebe, svoje staro sebe, i njegova patnja, “činjenice” koje znao sebi uništavaju sliku koju je do maloprije održavao u okruženju. Podsvijest nije moguće prevariti. Ona zna tko smo iza slike o sebi koju projiciramo. Time ona potvrđuje upravo ono što ona zna i ponovo ojačava prethodnu “verziju” sebe, staro sebe.
To je prepreka i mnogima u Radu. Imitacija učenja nije učenje niti može da promjeni bilo šta u čovjeku. S imitacijom se ne može raditi. Čovjek mora vidjeti svoje stvarno, tj. ono što postoji u njemu kao on, a to ne može bez odvajanja i svjesnosti. On mora shvatiti da to što ga “žulja” u generalnom osjećaju sebe nije odvojeno od ostataka kojem se to ne sviđa. Dio koji “žulja” i dio koji bi mijenjao to što “žulja” su jedan te isti dio samo sa dva različita kraja. Kao i većina duhovnjaka čovjek u Radu imitira većinu ideja koje je čuo ili pročitao i pokušava da projicira te ideje u neku verziju idealnog sebe. On sobom, postojećim sobom, prihvaća ideje Rada i projicira ih u neku savršenu imitaciju budućeg sebe ostajući nezadovoljan, bezvoljan, razdražljiv i time potvrđuje da je to što imitira samo imitacija ali ne i stvarno, da je to čemu teži nemoguće i nedostižno.

Prije svega, Rad zahtjeva, da tako kažem, akumulaciju svjesnosti u stvarni osjećaj svijesti o sebi. Drugim riječima, on teži povećanju i proširenju svijesti o sebi kao osnovnom koraku a posljedično ta dva dijela dovode do kvalitetnog razumijevanja da on nije to što mijenja, da je to samo prezentacija njega, projekcija njega unutar tjelesne ili materijalne stvarnosti koja je bila mehanička, automatska, nesvjesna i da ako želi da bilo šta promijeni na mjesto mehaničnosti, automatizma, nesvjesnosti mora dovesti svijest o sebi, volju da bude drugačiji i da izrazi to što osjeća da jeste. Postepeno shvaća da mora da se probudi u snu o sebi i svijetu i drugima. I mora da vidi taj san kao san. On mora da prepozna i dobro i loše u sebi kao san, kao projekciju, kao Neznanje (Avidyu) i da kroz svijest o sebi, Ideje Rada, svakodnevni napor i trud dovede svjesno (Vidya; Znanje) u svoju mehaničnost, nesvjesnost i projekciju. Na taj način to postaje svjesno, to se postepeno mijenja, prepušta mjesto svjesnom izražaju, svjesnom čovjeku, budnom čovjeku. Ali u tom procesu mora da zna da sve što zadržava u sebi kao poželjno, dobro, prihvaćeno koje je i dalje nesvjesno neće proći nikakvu transformaciju te će u presudnom trenutku izmaknuti “tlo” pod njegovim nogama i on će se ponovo naći u prethodnom starom stanju jer on ne shvaća da iako je nesvjestan, iako je mehaničan, iako je pod Neznanjem to svo Neznanje je cjelina čak i kada mijenja dio Neznanja Cjelina i dalje ostaje Cjelina i brzo ga vraća u svoje prethodno stanje, staro stanje.
Čovjek ima ideju da može da uništi neki dio ali generalno ne shvaća da cjelinu Nesvjesnosti ili Neznanja ne može da uništi tako kako zamišlja. On mora naučiti da vodi “bitke” na mnogim poljima, tj. da mora da se osvijesti u mnogim dijelovima koje naziva svojima, da mora dovesti svjesnost u njih, da mora razumjeti šta su oni i zašto su tu te što čini kada dovodi svjesnost u te dijelove, te što je svjesnost sama po sebi. On mora razumjeti šta znači “voljno ne izraziti mehanizam” i mora razumjeti šta znači “voljno afirmirati ideju ili svjesnost”; što znači “ne afirmirati negativnu emociju” i što znači “afirmirati pamćenje sebe”; što znači “ne izraziti negativnu emociju” i što znači “ostati prisutan i svjestan”; itd.

Bez razumijevanja nema ni transformacije. Bez osnovnih ideja Rada i njihovog sprovođenja u svakodnevicu života nema transformacije, nema promjene, nema nadilaženja mehaničnosti i nesvjesnosti, tj. Neznanja. To je dugotrajna borba za sebe, pravo sebe, svjesno. Svaki trenutak mora biti preobražen i u njega mora biti spuštena svjesnost, novi način razmišljanja, novo osjećanje ili emocija koja nastaje Pamćenjem Sebe, novi osjećaj Sebe u tijelu, afirmirana svjesnost koja postaje Novo Sebe, Novi Čovjek.
Ono što je za nekog odlazak u smrt (nestajanje) za čovjeka u Radu treba biti odlazak u Život. Ono što je za nekog “bog na nebu” za čovjeka u Radu to je “bog na zemlji”. Ono što je za nekog “raj poslije pravedničkog života” za onog u Radu to je “svakodnevno stanje življenja”, itd. Cilj Rada nije “biti dobar i zaslužiti raj” ili “biti duhovno biće” već je razumjeti šta je stvarno i uložiti maksimalni napor da to stvarno živi već sada, ovdje i sada.
Ideje Rada ne služe da se njima kitimo već služe da promijene percepciju, da oslobode percepciju od stare percepcije, starih filtera, starog vjerovanja, općeg kretanja nesvjesne prirode. Ideju treba integrirati u sebe, ali svjesno sebe, kristalizirano sebe. Ne držati je na površini kao jeftini duhovanjak ili lažni vjernik. On mora ući duboko, toliko duboko da automatski mijenja čovjeka, da ništa od njegove stare percepcije ne preostane kada ona da razumijevanje.
Svjesnost o sebi mora da ispuni izražaj, a da bi ispunila mora da odbaci, osvijesti, razumije šta ona nije; mora da se probudi u snu o čovjeku, snu o sebi i svijetu, i da ostane budna ispunjavajući san koji se sam od sebe vrti ne dopuštajući snu da ga ponovo preuzme. Na taj način Svijest se spušta u čovjeka, u njegov um, u njegove umove, njegove procese, u njegov život. Ali ovaj put ne kao Ne-svjesnost već kao Svjesna-Svjesnost. Svjestan sebe on postaje ono što mu je dato kao mogućnost, kao potencijal koji većina odbacuje ili misle da već posjeduju.

Kada zaboravi na podijele u sebi, kada zaboravi na poboljšavanje sebe, kada zaboravi na bolju sliku o sebi i postane stvaran promjena je ono čemu svjedoči a da ne zna kada je ona nastupila. On vidi da se promijenio, vidi da drugačije percipira, da više nema stare reakcije ili jasno vidi stare reakcije i dovodi svijest u njih, vidi da drugačije razmišlja i osjeća. Nekad to može biti strašno, može mu biti nejasno što je to novo stanje, može mu izgledati brutalno, bezosjećajno ali uskoro saznaje da je postao iskreniji, da se manje laže, da ne zamišlja ono što nije, da jasno izražava ono što jeste bez obzira sviđalo mu se to ili ne. Vremenom će naučiti da svjesno glumi u oceanu nesvjesnih glumaca oko sebe. Ali vanjska gluma nije problem, problem je unutarnje uvjerenje glumca da je on uloga koju glumi. Ljudi se gnušaju “glumljenja”, to ćete čuti od njih kada ih pitate u vezi toga, ali istina je da oni sve glume ali to ne znaju. U stvari, istina je još brutalnija od ovog. Oni ne znaju da su glumci, i duboko su poistovjećeni sa ulogom i karakterom uloge misleći da su oni sami ta uloga a ne glumac koji je glumi. Sve dok čovjek ne spozna Istinu on misli da je on uloga koju glumi. Ali prosjajem budnosti, trenutcima budnosti koji se čovjek u Radu dešavaju on uviđa da uloga koju igra nije stvarna i da on kao uloga ne postoji, već da je on glumac, koji možda još uvijek spava ali više ne istim snom kao prije, i da nije ograničen ulogom koju je prije igra već da može da je mijenja. Zna da iako promijeni ulogu, izmjeni karakter uloge, promjeni njen način glume, on i dalje nije to što glumi, već taj koji glumi. On postaje svjesni glumac na pozornici života. Postaje budno biće, iako ne još probuđeno, koje zna da je osoba nepostojeća, da su sve reakcije bez istinskog značenja i da su one uvijek u skladu sa nepostojećem koje se uživjelo u igru postojećeg. Tada se promjena sama od sebe dešava ali ona više nije sama po sebi cilj, već je cilj nešto iza nje. Nešto Stvarno, Vječno, Postojeće, Svjesno, Budno, Istinito.