Često čujemo u Radu kako se spominje da je cilj stići, doći, ostvariti Jedno Ja ili Stvarno Ja i postati Ucjelovljen u sebi tako da Jedno ili Stvarno Ja postane Gospodar svih dijelova ljudske cjeline i da ih objedini, ucijelovi oko sebe. (Malo proširen cilj Rada, točnije, upotpunjen cilj Rada, jer teorija Rada rijetko ide ovako daleko, i to s razlogom.)

Što to Stvarno u nazivu „stvarno ja“ znači? Što znači Jedno ili Stvarno Ja? Što to znači „živjeti iz te svijesti, dovesti gospodara, objediniti umove“ – jer pobogu što biste radili na uravnoteženju umova ako između ostalog, naredni cilj nije ucjeloviti ih, objediniti ih oko Gospodara ili Stvarnog Ja?

Pojasniti što je to Stvarno u tom nazivu poprilično je nemoguće iz prostog razloga što ono traži iskustvo u kojem je naša subjektivnost, na trenutak ili zauvijek, isključena. Što bi odgovaralo duhovnoj težnji za poništenjem pojedinačno centrirane svijesti ili ličnog „ja“.

Ono što dodatno zbunjuje jeste zamjenica „ja“ tako da se onda ideja Stvarnog Ja pogrešno poistovjećuje s ljudskom svakodnevnom sviješću i osjećajem ličnog „ja“ u nama

Dok je u stvari naziv „stvarno ja“ samo određeni putokaz zarobljenom ili ograničenom osjećaju sebe i centru sebe ka dubljem i manje ograničenom ili manje subjektivnom osjećaju svjesnog postojanja.
U Radu, Stvarno Ja se povezuje sa sposobnošću koja se razvija praksom i nazivamo je Pamćenje sebe ili Svjesnost sebe. Iako Stvarno Ja nema nikakve veze s Pamćenjem sebe jer to stanje povišene svjesnosti u stvari je IZRAŽAJ stvarnog postojanja kada se ono osvijesti ili kada se realizira. No, ono što najbliže odgovara terminu Stvarnog Ja jeste povišena i pojačana svjesnost koja je izvan mehanike misli, emocija i tjelesnih procesa i o njima uopće ne ovisi te se doživljava kao zasebna svjesnost i osjećaj postojanja koji ne ovisi o mislima, o emocijama i o procesima u tijelu.
Drugim riječima, Pamćenje sebe ili Svjesnost sebe način je prestanka identifikacije s mislima, emocijama i senzacijama te odvajanja sposobnosti svjedočenja koja je stvarna funkcija Svijesti te održavanje iste neko određeno vrijeme. Na taj način stvaraju se, da ih tako nazovem, „rupe“ unutar identificirane svijesti, prosjaji izuzetne lucidnosti, a nerijetko čak i osjećaj da smo iznenada budni unutar nekog unutarnjeg sna koji neprekidno traje i održava čovjeka u pospanom stanju, identificiranom stanju, u neznanju kako to određena Istočnjačka Učenja kažu. Jer „neznanje“ i „san“ su sinonimi iz različitih učenja za jednu te istu svijest u identifikaciji i nepoznavanju svoje prave ili istinske prirode.

U Radu se pojavljuje još jedan izraz povezan sa Stvarnim Ja, a taj je izraz: Istinsko Ja.

Što simbolizira da čovjek, ovakav kakav jest, nema kontakt s onim Stvarnim u sebi, onim Istinskim u sebi i da kao zamjenu ima stvoreni osjećaj „ja“ ili osjećaj „ja“ povezan s funkcijama umova, a ne njihovim svjedočenjem ili znanjem da su to funkcije unutar nas, unutar svijesti – poput mišljenja i emotivnih reakcija ili tjelesnih senzacija koje poistovjećujemo sa sobom – a ne stvarno mi.

Često se koristi i izraz: Jedno Ja.

A on simbolizira da čovjek ima mnoštvenost u sebi koju jako često miješa s „jednom“ nepromjenjivom sviješću koja nije rascjepkana, koja je ucjelovljena, koja ne gubi svijest o sebi kada kroz nju prolaze misli, emocije, različiti procesi i koja sebe ne zaboravlja i ne poistovjećuje se s pokretima ljudske prirode.
Sve ovo ukazuje na ideju Stvarnog Ja, ali jako rijetko točno izražava što je to. Sasvim je jasno i zašto. To je kao da čovjeku koji duboko spava pokušavamo pojasniti da san koji sanja nije on i nije njegovo puno stanje svijesti. Ako ga naučimo da Pamti sebe, da bude svjestan sebe, on će u tom stanju sanjanja imati prosjaje da je to sve san, da to nije stvarno, da funkcije nisu on, da je to subjektivno stanje ovisno o nizu faktora, ali ne i njegovo – što je drugi koncept u Radu – Objektivno Stanje ili točnije, Postojanje.
To je kao kada nekom našem prijatelju koji je u nekoj jačoj emotivnoj reakciji pokušavamo reći da „dođe sebi“, da je dao prevelik značaj nečemu i da to uopće nije takvo kakvo se njemu čini. Čak možemo doživjeti i da nas napadne ako je stanje afekcije prejako. Tek kada „dođe sebi“, tj. kako to katkad kažemo „urazumi se“, on sam također prepoznaje da je bio u afektu i da nije realno vidio neku situaciju. Recimo, napad ljubomore bez osnove ili napad posesivnosti bez osnove ili napad bijesa koji je više tumačenje događaja nego što to sam događaj zavređuje.
Jer prvi rezultati prosjaja stvarnosti u nama upravo su slični ovim opisima. Kao da se iznenada probudimo u sebi i sve što smo smatrali sobom, svojim, s čim smo se lako poistovjećivali odjednom „padne u vodu“. Jasno znamo i osjećamo da je to bila neka afekcija, neka opsjednutost, prejaki značaj, ili čak osjećaj borbe za dokazivanjem svoje vrijednosti, a ne ono što stvarno jesmo. I ti prosjaji koje doživljavamo dolaze iz toga što u Radu nazivamo Višim centrima koji su u stvari, točnije rečeno, funkcije Stvarnog Ja.
Viši emotivni i viši intelektualni centar su funkcije našeg Bića koje neprekidno rade i šalju utjecaje, no čovjek je toliko identificiran da ih ne čuje, ne osjeća ili ih ponekad u nekim izuzetnim trenutcima čuje, ali ih pogrešno tumači jer njegovo tumačenje ovisi o njegovom dosadašnjem razvoju pojedinačnosti, ličnosti, karakteristika osobnosti itd.

Način na koji Rad prilazi čovjeku određen je stanjem čovjeka

No, način na koji Rad prilazi čovjeku određen je stanjem čovjeka u kojem se on sada nalazi i ono što se smatra Istinama ili Idejama Rada ovisi upravo o istom tom stanju u kojem se čovjek nalazi da se nerijetko iznenadimo nakon spoznaje, nakon prelaska u drugačije stanje ili postojanje – koje se povezuje s Budnošću ili čak Probuđenjem – da to i nije bila čista istina ili potpuna istina ili da je bilo baš izrazito jako prilagođeno čovjekovom uobičajenom stanju svijesti, njegovim sposobnostima i karakteristikama ili njegovom trenutačnom nivou Bića koji kao da ne odgovara činjenici koje postajemo svjesni kada smo budni ili kada smo dotaknuli Stvarno Ja.
Recimo, ideja mnoštvenosti u potpunosti odgovara čovjekom trenutačnom stanju. On jeste mnoštven u sebi. Svaki pokret energije, misli, emocije, procese doživljava kao sebe. Svako različito i kontradiktorno „ja“ ili „volju“ doživljava kao dokaz svoje jedinstvenosti i postojanja te čak i te kontradiktornosti u sebi zbog postojanja odbojnika ne može vidjeti kao podijeljenost, kao nepostojanje stvarnog njega. Zamjenica „ja“ koju ubacuje iza svake misli, svake emocije, ali i osjećaj koji ima daju mu dojam da je on stvaran, da je jedan, da je ujedinjen, da je svjestan. I sve to su prepreke onom što nazivamo Stvarno Ja, Istinsko Ja ili Jedno Ja.
Ako izbrišemo iz upotrebe riječ „ja“ onda govorimo o Stvarnoj Svijesti, Istinskoj Svijesti ili Jednoj Svijesti, što malo mijenja cijelu ovu priču.

U Radu, također, se govori da će kroz svjesnost sebe ili Pamćenje sebe kao i promatranje u dva pravca čovjek doživjeti svojevrsnu kristalizaciju koja se dešava u njemu i da će ga to dovesti do Stvarnog Ja.
Da i ne.
Nije istinito do kraja, jer bi to značilo da onda u nama nema „grumena zlata“ u ovom trenutku – čak je i ova ideja malo izmijenjena u Radu – tj. da u nama nema Stvarnog Ja, a onog čega nema u nama ne možemo ni da stvorimo jer nam nije moguće stvoriti to. No, čak i Rad će reći da u nama postoji potencijal te svijesti, što znači da potencijal Stvarnog u čovjeku postoji, ali je zatrt nečim, skriven, prekriven i nije trenutno dostupan te da se do njega mora doći.
Ideja Kristalizacije u Radu je ogromna i nije nimalo naivna kako se na prvu čini, a Rad nigdje ne ulazi u dubinu pojašnjenja ove Ideje osim što je dodiruje ili ovlaš spominje ili daje neke slikovite primjere kao svojevrsne parabole o tome, čak i slikovite primjere kao recimo primjer opiljka ili piljevine metala u pijesku koja se putem svjesnosti sebe, napora odvajanja i promatranja te trenja, šokova života pod djelovanjem Rada, spaja u jedinstvenu cjelinu Svjesnosti ili Svijesti kao kada se pod utjecajem magneta metalni opiljci privlače oko magneta i stvaraju jedinstvenu cjelinu.
Dobar slikoviti primjer, ali nije istinit do kraja.
No, moramo uzeti u obzir da Rad priča čovjeku u snu, da priča čovjeku koji ne postoji kao čovjek osim kao ideja o čovjeku; čovjeku koji je pod vlašću svojih životinjskih nagona i vitalnih reakcija koje naziva „stvarnim emocijama“. Čovjeku koji sebe već smatra stvarnim čovjekom sa svim mogućim razvijenim potencijalima koje nema potrebe da razvija jer ih ima i dobio ih je samim rođenjem, što naravno nije istina.

Stvarno Ja se ne stvara od mnoštva „ja“

već se stvara neka vrsta Nadzornika koji vodi ka Stvarnom, kao recimo priča o Mojsiju, koji je slikoviti prikaz iz Biblije. Mojsije je Nadzornik ili dio u nama koji ima sposobnost da ČUJE Rad ili Učenje ili Božanski Glas, da ga shvaća i da shvaća njegovu vrijednost te da povede „svoj narod“ u slobodu iz zatvora Faraona. Faraon u ovom slučaju označava naš egoizam, lažno „ja“, umišljenu vrijednost, a Egipat je naše sadašnje stanje svijesti u kojem je naša slika o sebi, naše idealizacijsko „ja“ gospodar, dok su stvarni dijelovi u nama njegove sluge.
Mojsije je dio u nama koji može da čuje Boga ili Glas ili Zakon ili Istinsko i koji razumije vrijednost duhovne evolucije, vrijednosti duhovnih učenja poput učenja Rada, i koji može da organizira sebe oko istih tih ideja te postepeno povede čovjeka ka njegovoj slobodi, ali Mojsije nije simbol Stvarnog Ja, već simbol Nadzornika u nama, tj. onog dijela u nama koji shvaća, osjeća, donekle i razumije duhovne ideje, radne ideje i koji je odlučio da korak po korak – put iz Egipta do Obećane Zemlje – dođe do onog Stvarnog u nama koje je potencijal, recimo tako, svakog čovjeka.

Stvarno Ja simbolizirano je drugim likom iz Biblije i on je već u Obećanoj Zemlji, a to je simbol Krista.

To je simbolika iz Biblije koja govori o Stvarnom Ja. I sve što se tiče opisa tog čovjeka u Novom Zavjetu je opis čovjeka koji je ostvario, realizirao, spoznao Stvarno Ja u sebi.
Neću dalje ići u tumačenje ovog jer nisam prevelik poznavalac Biblije osim onih meni bitnih dijelova, ali svatko tko imalo shvaća parabole, riječi i simboliku istih ovo lako može zaključiti i po volji proučavati.

Ideja mnoštva „ja“ u nama i njihove kristalizacije oko STVARNOG CENTRA, ako se to tako postavi, onda ima odgovarajuću istinitost, ali je to mnogo dublja, šira i kompleksnija verzija od one koji Rad samo ovlaš dodiruje.
Ono što se stvarno dešava procesom o kojem Rad govori kao o Kristalizaciji sliči objedinjenju svijesti unutar nas oko Pamćenja sebe ili Svjesnosti sebe koja određena mala „ja“ objedinjuje oko sebe s određenim ciljem evolucije i samorazvoja. A taj cilj i evolucija Rada nije bježanje u Nirvanu ili Raj ili predstavu o tome već FUNKCIONALNA vrijednost same samo-spoznaje ili Stvarnog Ja unutar života. Jer Rad ne teži bježanju od istog, već Gospodarenju istim, poboljšanom ili usavršenom načinu funkcioniranja umova koji se prije ovog postignuća prvo moraju uravnotežiti – Čovjek 4 – pa organizirati oko Istinskog Ja – Čovjek 5 – a onda dodatno organizirati oko Univerzalne ili Božanske Svijesti u čovjeku – Čovjek 6 – te do kraja transformirati ostatke koji su zaostali, steći sposobnosti koje su potencijal i izraziti ih u „krvi i mesu“ kao što je to Krist u simbolici izrazio – što je Čovjek 7.

No, Stvarno Ja neće doći kristalizacijom malih „ja“ ili naše mnoštvenosti u ucjelovljenost ili jedno – nego „skokom“ koji je opisan kao „pomoć“ koja dolazi kada je čovjek u trećem stanju svijesti ili kada se Pamti ili kada je, najbolje, već u stabilnijem stanju svijesti poznatom kao Budnost.

Što se dešava na tom nivou, recimo to tako?

Dolazi do određenog prepoznavanja ŠTO JE TO STVARNO u nama. Što je to ta STVARNA svijest.

Pamćenje sebe ili svjesnost sebe uz sve svoje jako bitne dijelove, a to su prestanak identifikacije, svjedočenje, odvajanje, određena transformacija negativnih emocija, prestanak laganja i fantazije – a ovo je ogromno i čovjek na početku uopće ne shvaća tu ideju Rada u njenoj cjelovitosti te to dolazi mnogo kasnije – te trud ili napor da održi tu povišenu svjesnost što je duže i češće moguće, postepeno ga dovode do drugačijeg osjećaja sebe, drugačije svjesnosti sebe. I kako se održava u njoj i sve češće ulazi u nju dolazi do trenutka kada prepozna što je izvor te svjesnosti, te da ona nema nikakve veze s njim kao pojedincem, da je to tu oduvijek i da on nije vlasnik iste, a opet, s druge strane, prepoznaje to kao svoju stvarnu prirodu, stvarnu svijest da postoji.
Njegov osjećaj ličnog „ja“ postepeno blijedi ili slabi – osim u nekim trenutcima jakih identifikacija ili neosviještenog dijela u sebi – i sama svjesnost sebe prepoznaje tu neograničenost, besprostornost, bezvremenost koja STOJI ili POSTOJI iza njega – onog što je dotada smatrao sobom i svojim „ja“ – i dešava se lagani prijelaz u tu svijest kao centar sebe, da tako kažem.
Dolazi do toga da se sada osjećaj sebe izražen riječima „ja jesam“ ili „Svjestan sam (Znam) da Postojim“ (bez zamjenice „ja“ jer se prepoznaje kao pogrešna) – jer to „ja jesam“ je toliko zloupotrebljeno od nju-ejdžera da namjerno prestajemo da ga koristimo u govoru i pisanju –  prelazi ili smješta u taj prošireni osjećaj Postojanja koji se osvještava kao Postojanost koja nas kao ljudska bića daleko nadilazi.
Osjećaj je, da ga probam opisati u jednoj dimenziji njega samog, kao da ste „nakačeni“, „zalijepljeni“, „naslonjeni“ na nešto ORGOMNO iza sebe koje nema nijednu karakteristiku, nijedan opis osim „prazno je i istovremeno je puno“ i jednim dijelom imate svijest o tome, tj. možete toga biti svjesni kao novog sebe, a drugim dijelom to ulazi u nešto što sliči podsvjesnom i nesvjesnom i u tom drugom dijelu NE MOŽETE biti svjesni na način na koji ste naučili već možete samo BITI to, ZNATI DA STE TO.

U Osjećajnom dijelu to je ispražnjena od sadržaja Punina iza centra Srca (Psihičko Biće; Viši Emotivni Centar) – ne emocija jer vitalne, životne emocije tu ne postoje. To je kao da se nešto ispunjavajuće, neka Punoća, Radost, Ljepota, Ljubavnost, kao svojevrsna obrgljenost – kao da vas ona grli, drži; kao ganuće do suza, do ljepote, do krajnje ljubavnosti prožima – i nema ničeg ravnog u ljudskom životu s čim se ovaj osjećaj može mjeriti.

U svjesnosti i svjedočenju je kao vječni trenutak Tišine, Mira, Odvojenosti, Praznine Svijesti od svih sadržaja, kao da ste IZNAD svega, ali i iznad sebe kao čovjeka. Trenutak vječne Sadašnjosti IZNAD vas, iznad glave ili iza glave u koji ste uronjeni i koji baš ni sa čim nije dodirnut. Kao proširena svijest ogromne i bezgranične prostornosti.
O oboma ništa umno ne možete znati i uvijek ih osjećate kao NEPOZNATO, NESPOZNATO izvan vaše moći spozanje. Ali osjećate i znate da je to vaše STVARNO što jeste.

Svijest vam ulazi u svojevrsnu univerzalnost. Prepoznajete da je ona univerzalna i u svim živim bićima oko vas kao i u vama, a onda se iznenadite jer je ona i u onom što ste smatrali „neživim bićima“, poput šume, zemlje, kamena, itd.
I tada, nekad iznenada, a nekad KAO DA ODJEDNOM POSTANETE SVJESNI ŠTO JE TO, iako ste već neko vrijeme u tome, skužite, shvatite, bljesne vam da je to opis Božanske Svijesti, Božanskog Postojanja, Boga – ne u cijelosti Bog, jer o Njemu nitko ništa ne zna osim bljeskova intuicije, već kao aspekt koji je izražen, poznat – ili opis Puruše ili opis Inteligencije ili opis Istinskog Sebstva, Svjedoka itd.

I tada počinjete shvaćati što je to Stvarno Ja ili Svijest u ideji Rada, što je to Istinsko Ja ili Svijest, što je to JEDNA svijest jer vaša svijest sebe i svijest toga NISU dvije svijesti i tada postajete svjesni onog što je Krist rekao:

„Otac i ja smo jedno, ali Otac je veći nego ja.“

Ili što je Pavle, valjda je on, rekao:

„Ne više ja, već sada Krist u meni živi!!!“

I to je ono što odgovara Stvarnom Ja ili Stvarnoj Svijesti u čovjeku.

I mali DIO posla je završen. I tada Rad dobiva svoj pravi smisao. Tek nakon toga se Rad razotkriva kao Učenje jer ćete ga morati upotrebljavati dalje zarad transformacije svega zaostalog, zarad kristalizacije ili objedinjenja svih odvojenih dijelova, zasebnih dijelova oko tog JEDNOG JA u vama, tog STVARNOG u vama koje tada osjećate kao Božansku Svijest i Silu u sebi pod uvjetom da želite dalje da radite s tim. A ako to nije tako, onda znate put ka Nirvani, znate kako da odbacite sve ostalo što nije od Toga, da sve ostalo proglasite iluzijom ili nepostojećim i nestvarnim jer NIŠTA OSIM TOGA nije stvarno u tom slučaju, tj. u slučaju ako težite Nirvani i bježanju iz manifestacije.
A ovdje imam mnogo zaključaka koji će osporiti tu priču, no oni nemaju veze s ovim tekstom.

Stoga je prva greška STVARNO „ja“ pomiješati s osjećajem sebe i svojim sadašnjim osjećajem „ja“ u ovom trenutku, već se mora razumjeti da taj osjećaj sebe ili „ja“ jest kombinacija niza faktora povezanih sa čulnom sviješću i s osjećajem odvojenosti, pojedinačnosti temeljene na tijelu i samo-zatvorenoj svijesti – mogu reći i zaključanoj svijesti – orijentiranoj oko, kako to Rad kaže, lažnog „ja“ ili centra u čovjeku.
Zato taj termin ne odgovara u potpunosti onom što se na kraju događa, ali možemo ga koristiti pod uvjetom da nas ne odvede u zabludu, a što je jako često.

Još jedna zabluda jest da će sve ostalo nestati samom spoznajom Stvarnog.
Neće, ali možete pobjeći od toga. I to će biti tu sve dok fizički ne umrete. Tako da većina pričica o Probuđenju koje čujete ni ne sliče samom stvarnom događaju.
I da, to je događaj. To se desi.

Pamćenje sebe, i to što cjelovitije Pamćenje, vodi vas ka oslobođenju od onog što ste smatrali sobom. Drži vas usmjerenim ka nečemu višem od vas, naročito kada se u njega unese znanje koje ste stekli i pamti se i cilj kojem težite, što bi tada bilo cjelovitije Pamćenje sebe.

Ali napor da ga održite istovremeno vas sprečava da vidite dublje. Tek kada to postane prirodnije, rekao bih spontanije, ali to nije tumačenje riječi „spontano“ jer ona ovisi upravo o Stvarnom Ja, možda opuštenije i dese se neke krucijalne spoznaje oko toga, bitne odluke, voljnost da više ne živite život u snu, u mehanici (čuvajte se i ovog jer i mehanika i san se nastavljaju nakon buđenja, ali ih vi više ne smatrate sobom) tada dolazite do toga što je Stvarno u vama, što Kršćani nazivaju Kristom u vama, a što je vaša prava Duša, Psihičko Biće i što vas dalje vodi ka onom što Rad naziva Stvarno Ja ili Istinsko Ja ili Jedno Ja.

Jer Stvarno nije stanje, to je novi oblik Postojanja. Zato Rad to naziva Novi Čovjek. Novi oblik postojanja jer sada znate što je to Postojanje, odakle dolazi, s čim je povezano, koji je njegov cilj i na početku ste svoje duhovne evolucije. Tek tada krećete da Radite na sebi.
Tada, počinjete shvaćati što je to kristalizacija, što je to mnoštvenost u vama koja mora da se organizira oko Pamćenja i Svjesnog Postojanja, zašto mora da se organizira, ali bez ovog ne možete izvršiti daljnji cilj transformacije o kojem Rad govori te zato nemate puno teorije o tome u Radu i njegovoj literaturi a zbog čovjekova stanja u kojem se nalazi NAMJERNO se ne govori o ovome, i rekao bih sa dobrim razlogom.
Sve dok se niste riješili laganja, mnogih identifikacija, galopirajuće fantazije, zamišljanja sposobnosti koje nemate, postojanja kojeg nemate, stvarnosti koje nemate, svjesnosti koje, također, nemate itd., sve do tada ovo je šuplja priča koja će vas odvesti u pogrešnom pravcu.
Ali pravi Rad s tim vas tek čeka nakon spoznaje ovog jer samo putem Stvarnog u sebi možete izvršiti taj čin ALKEMIJE o kojoj Rad govori. Ali početak te alkemije je Pamćenje sebe i pridržavanje ostalih ideja Rada, ali s razumijevanjem i jasnoćom zašto to radite, a toga kod većine, kojoj god školi ili učenju da pripadaju, NEMA.

Iako je u Radu rečeno da „vi stvarate JEDNO JA“ to nije istina, tj. nije potpuna istina, već samo djelomična istina pomoću koje se čovjeku pojašnjava način ili staza dolaska do toga i samo djelomično odgovara činjenici.

Stvarno Ja NE MOŽETE stvoriti jer je ono tu iza svih pokrova ili velova s kojima je čovjek identificiran, a skidanje tih velova – tih pokrova smrtnosti preko Živog, kako to mistici vole reći – u stvari jest dolazak ili razotkrivanje Stvarnog ili Istinskog Ja ili JEDNOG Ja.

Stvarna Svijest ili Ja u stvari je svijest koja ostaje kada se oslobodite identifikacije s procesima u sebi, sa senzacijama, mislima, emocijama – u nekoj mjeri – i održavate to odvojeno stanje u sebi razumijevajući zašto i koji je cilj. Te kako vaša svijest postaje zrela, sazrijeva, budi se, prepoznaje ono što ona jest te vaš osjećaj sebe ili „ja“ postepeno prelazi u nju, a ne više u različite funkcije unutar organizma niti se s njima identificira, tako se Stvarno Ja sve više razotkriva, postajete ga svjesni. To nužno ne znači gašenje svih vaših funkcija i nije istina da je to tako kako neki opisuju jer te funkcije – mišljenje, emocije, procesi, instinkti, seksualnost itd. – i dalje postoje i ostaju u vama i prepoznajete ih kao „sebe“, kao vašu ljudskost, ne-evoluirane dijelove koji odgovaraju čovjeku kao evolucijskom koraku. I oni će biti transformirani tek kasnije, mnogo težim radom od Rada da dođete do Stvarnog u sebi. Ali ćete znati i zašto je to potrebno ili bitno i moći ćete odlučiti što dalje želite, u skladu s temperamentom duše ili njenim tendencijama.
Istinski napor postaje održavanje toga, kontakt s tim, svijest o tome u svakodnevici, produbljenje toga – jer mnogi stanu s tim i ne idu dalje u dublje slojeve – nastavak transformacije i evolucije, usavršavanje umova, funkcija i djelovanja, a onda organizacija umova oko Psihičkog Bića ili Stvarnog Ja ili Stvarne Osobe u vama te njihova zajednička organizacija oko Božanskog ili Istinskog, ali i spuštanje te svijesti i dovođenja Stvarnog ili Psihičkog u prvi plan – što se već na samom početku Rada uči (tada vam postaju jasni zahtjevi koje Rad traži, a sada ih ne razumijete) – te daljnja ili dublja ili Stvarna Evolucija.

Stvarno „ja“ uopće NIJE „ja“ već Postojanje iz pozadine koje je oduvijek tu i koje je svjesno sebe, zna sebe kao svijest i osjeća sebe kao Postojanje – i vi ga opisom drugima povezujete sa sobom te otuda tako sročena ideja o Stvarnom Ja.

Prepoznaje se kao Univerzalna ili Božanska Svijest u nama, u našoj pozadini, sve dok je ne postanemo svjesni. Tada imate INDIVIDUALNOST, pravu Osobu, ne osobnost koja je posljedica ličnog „ja“ i osjećaja odvojenosti. Prestaje osjećaj odvojenosti jer razumijete da vi kao to Postojanje NE MOŽETE postojati bez toga univerzalnog ili Božanskog Postojanja i da ste vi i to Postojanje JEDNA JEDINA CJELINA – sada postaje jasno što je to u Radu JEDNO JA iako sama ideja o “jednom ja” u Radu uključuje mnogo šire od onog što se ovdje pojašnjava jer ona u sebi uključuje i objedinjenost umova i njihovih funkcija oko tog Svjesnog ili Stvarnog Ja – ali proces Rada se nastavlja i mnogo je snažniji, s više trenja jer ima mnogo stvari koje i dalje postoje nezavisno od te svijesti.

Dublje u proces ne mogu ići jer traži pojašnjenje mnogih dijelova Rada i njihove svrhe te povezivanja na ispravan način iz STVARNOG, a ne čovjeka u snu kako to Rad s razlogom pojašnjava i povezuje a da ništa konkretnije ne govori o tim ciljevima Rada.
Prije sam mislio da je to pogrešno. Sada znam da nije.

Elem ovo je drugi tekst o Stvarnom Ja.
Prvi je bio kompliciraniji, teži, ali je uključivao i pojašnjavao te povezivao Pamćenje sebe u svojoj cjelovitoj formi sa Stvarnim Ja itd. No, na kraju nisam osjećao da bi bio dovoljno dobro shvaćen, ne zato što sumnjam u vašu inteligenciju, već zato što baš traži jako dobro poznavanje tematike i ideja Rada i već iskustvo ili bljesak Stvarnog u vama kako biste mogli da ga pratite, jer ja lako skačem s teme na temu i idem u širinu, no ne gubim smisao o kojem pišem ili govorim i uvijek se mogu lako vratiti na početak teme i povezati sve, ali to je nešto što se Radom i Evolucijom razvija i nisam imao prije Rada.

Nadam se da će ovo malo pojasniti cijelu tematiku o Stvarnoj Svijesti ili Ja o kojem Rad govori.

Da zaključim jednostavnije, manje komplicirano:
Stvarno Ja nije osobno „ja“ koje pokušavamo izgraditi. Ono je dublje postojanje koje već postoji, ali ga ne prepoznajemo jer smo identificirani s mislima, emocijama, tijelom i različitim oblicima osobnog „ja“. Pamćenje Sebe nije Stvarno Ja, nego praksa koja omogućuje da se ono postupno razotkrije. Nakon tog prepoznavanja tek počinje stvarni posao: organiziranje i transformacija cijelog čovjeka oko tog dubljeg centra.

Uživajte u tekstu ako možete.
Bhaerava