Jedna od karakteristika sadašnjeg čovjeka jest da on mora sve posjedovati, sve imati, a ako nema ili ako mu to izmiče iz posjeda, on će ZAMISLITI – uvjeriti sebe – da to ima. Čak i ako se to pojavi na trenutak i nestane te više nikad ne dođe, on će uz pomoć zamišljanja i pripisivanja sebi reći da to posjeduje.

Potreba posjedovanja je odlika vitalnog ega, našeg dubokog osjećaja „ja“ ograničenog na pojedinačnost, odvojenost, samoorijentaciju i kroz tu potrebu on zadovoljava sljedeću, a to je samovrijednost, smisao koji sebi pripisuje u smislu kvalitete pojedinačnog postojanja. Ako ja nešto posjedujem, ako ja nešto imam, otuda imam i vrijednost koja me kao pojedinca izdvaja od većine i svrstava u neku malu grupaciju koja posjeduje nešto vrijedno što drugi nemaju.
Nije bitno što je to. Bilo to znanje, imanje, materijalne stvari, emotivna osjećanja, intelektualne sposobnosti, duhovne sposobnosti i dostignuća – sve to je moje i ja to posjedujem i stoga sam izvanredan (izvan mase, izvan određene i dostupe svima strukture) i s tim u vezi imam vrijednost, značaj, smisao.

To je vitalni egoizam.

Umni ego ili konstrukcija „ja“ nema toliku snagu kao što to ima vitalni dio u nama, ili kako mnogi vole da ga nazivaju, emotivni dio u nama. Njegova karakteristika je ŽIVOTNOST jer u njegovom temelju je ŽIVOTNA sila. I ta životnost ima kretnju, ima pokret, potrebu ispunjenja nečeg ili ispunjenja sebe same, a s njom sasvim prirodnu manifestaciju potrebe posjedovanja – jer kada nešto ispunjavam ili sam ispunjen nečim ja to posjedujem. Tako on „razmišlja“. Njegovo „razmišljanje“ su naše emocije, emotivna stanja, raspoloženja, a s tim i posjedovanje i slično.

Otuda, u Radu, ali i u Duhovnosti, svi imaju potrebu da POSJEDUJU znanje, spoznaju, viša stanja, specifičnost bilo koje vrste kao način samoizdvajanja od prosječne ili ispod-prosječne okoline. Znanjem i postignućem – obratite pažnju na ovu riječ – dokazujemo sebe samom sebi i drugima, ali i svijetu oko nas. Isto kao i materijalnim imetkom. Mi smo netko i nešto jer imamo znanje, postignuće ili neki imetak i osjećamo da vrijedimo jer nam oni to zagarantirano daju. Taj osjećaj nas uzdiže, gradi, širi, daje nam za pravo itd.
Čak i ako stvarnost nije tako „svijetla“, vitalni dio ili „ja“ ugradit će se u nešto drugo, recimo u patnju i bolest; siromaštvo i oskudicu; sve vrste negativnih emocija i raspoloženja te nas proglasiti žrtvama okruženja i drugih itd.

Naša ideja evolucije ideja je posjedovanja prikrivena idejom evolucije. Mi želimo posjedovati više stanje kao što imamo dojam da posjedujemo svoje emocije, misli, instinkte, seksualnost, tijelo i njegove procese. A činjenica koju moramo osvijestiti jest DA TO NIJE ISTINA. To je uvjerenje, posljedica razbuktale fantazije, mašete, umišljanja u nama. I ona je, pogađate, vitalna. S tim u vezi, osvještavanje toga je postepeno gubljenje imetka ili posjedovanja – kojeg naravno nismo ni imali.

Naše „ja“ ne može da se napuše ako gubi, zar ne?

Naravno da može jer „gubitak“ je još jedna zamka na putu duhovnosti, baš kao što je i zamka u našoj tjelesnosti i materijalnosti.

Može posjedovati neimaštinu, siromaštvo, žrtvu, oskudicu, bolest i slično te se od tog „posjedovanja“ također može napuhati. Što i nije tako rijedak slučaj oko nas. Mogao bih reći da je svatko od nas doživio obje vrste napuhivanja osjećaja vrijednosti i osjećaja „ja“.

I tu dolazi još jedna zamka, ona još gora od prethodne.

Dostignuće Istinskog Ja, Psihičkog Bića, Više Svijesti, Bogo-svijesti, savršene samosvijesti itd. I vital samo prebacuje svoju zanimaciju, svoj interes, svoju težnju za posjedovanjem, ovaj put, na to što drugi nemaju, što je rijeko, što samo POSEBNI i IZVANREDNI ljudi ili još bolje, spiritualna bića, mogu da imaju.
Vidite obrazac?

Otuda, naš duhovni put, radni samorazvoj i dalje je vezan tom potrebom da posjedujemo, imamo, zarobimo nešto unutar sebe, ispunimo ili budemo ispunjeni nečim kao stalnim posjedom. I kada govorimo o stjecanju Istinskog Ja, Psihičkom Biću, Višoj Svijesti, Višem Emotivnom i Intelektualnom Umu (rečeno je već, ali ako ne znate jezik koji koristim, a nastavak je Radnog, čisto da razjasnim) težimo da to posjedujemo, imamo, zadržimo, osvojimo, zauzdamo, ispunimo se time ili ispunimo to sobom.
Postići Istinsko, postići Budnost, postići Probuđenje, postići… a onda imati, posjedovati, steći zaslugom ili odabranošću ili pravilnim izborom odabrane elite, grupacije, pripadnošću višem… nebitno.

Tako to naše lično „ja“ – ne volim riječ „ego“ jer je izlizana od pogrešne upotrebe i pretjerane upotrebe – shvaća.
A to nije tako. Nije ni blizu tako.

Jasno, postoji zamka i ovdje.
Ljudski um je veoma i zarazno lukav. Ali nije to samo do našeg uma već mnogo više od toga. Jer posjedovanje, imetak, posebnost, pojedinačnost nas štiti da vidimo mnogo širi i lukaviji, a često i inteligentniji, svijet oko nas koji nas prožima, ispunjava, čak mogu reći i posjeduje.
Um će se brzo prilagoditi a naš vitalni „ja“ će ga brzo slijediti ili čak i inspirirati da otkrije rupu u „sistemu“.
Nema je, da se razumijemo, ali on to ne zna.

Kada shvati da ne može da posjeduje, on će sebe proglasiti protočnim, fluidnim, prilagodljivim, neograničenim i beskonačnim koji u sebi sve sadrži i sobom sve jeste.

Ah, kako fin zajeb.
Što biva kada naglo izgubi protočnost, recimo žena ga prevari? Što biva kada djeca više nisu njegova već imaju bračnog partnera? Što kada iskustvo mira, blaženstva, više svijesti ne dođe, ode ili neko vrijeme ne ispunjava to veoma razvijeno duhovno biće – sarkazam?
Vidite isti patern?
Je li i tada protočan, fluidan, prilagodljiv, radostan, beskonačno sve-svjestan?

Šta kada shvati da duhovnost i Rad nisu uopće takvi kakvim ih je zamišljao?
NIŠTA nije u njegovom posjedu, čak ni njegova Budnost. Ni njegova osjetljivost za Božansko. Ni njegova protočnost.
Šta kada shvati da KVALITETE kojima teži nisu njegove? Niti mogu biti njegove? A nije ni on njihov?
Svi znamo što se tada dešava.
To je vitalni dio u nama, vitalna cjelina u nama, vitalni ego, vitalno „ja“, lično „ja“.

I Sloboda o kojoj svi tako lako kokodaču upravo je i sloboda da nemate nikakvu slobodu.

Probuđenje, Budnost, Viša Svijest, Psihičko, Istinsko ja – nije nikakav posjed, nije imetak, nije vaše. Dapače, traži da sve „vaše“ nestane u ništavilu „nikad posjedovanog“. Niste vi taj koji je budan, koji je probuđen, koji ima Psihičko ili Istinsko Ja. To nije vaš/naš lični „ja“.
Susreo sam ljude koji su tako napuhani svojom ništavnošću, ništavilom, prazninom duhovne spoznaje. Nisu postali tihi, smireni, opušteni, već dapače sve suprotno tome.
Recimo, ako je moj cilj doći u neku Nirvanu, prazninu unutar centra bića, onda upravo to može, i najčešće biva tako, učiniti neko možda i trenutačno iskustvo koje sam doživio toliko napuhanim i vrijednim da me ni beskonačna praznina ne može sadržavati u sebi koliko sam velik.
Isti slučaj je i s ljudima koji uobraženo misle da su razriješili svoje „ja“ ili „ego“ – najčešće ih ne poistovjećuju, već misle da su različiti – i tako se osjećati posebno i, napuhani poput balona, svima i svakome nabijati na nos njihov „egoizam“ dok „svoje brvno“ od istog tog egoizma ni ne primjećuju, jer to što osjećaju ne nazivaju „egoizmom“. U duhovnosti možete sresti jako simpatične ljude zbog kojih prelazite cestu na drugu stranu kako ih više nikada ne biste sreli.

Sada, ako ste razumjeli, ili barem shvatili – nadam se da znate da te dvije riječi ne znače isto – ostanite s tim, živite s ovim uvidom ako je on na trenutak u vama živ, prihvaćajući i posljedicu ovog uvida, a koja nije nimalo ugodna. Ali, sjetite se, nije ugodna vitalnom „ja“ u vama.
I promatrajte tog gospodina ili gospođu.

A ako imate volje i inteligencije, razradite malo ovu temu par dana. Uđite dublje u nju. Nakon bola, tuge, emotivne lažne patnje slijedi fino iskustvo… koje, naravno, ne posjedujete, ali možete doživjeti.

A što mislite što je s još višim duhovnim iskustvima, znanjima, sposobnostima, čije li su one ako ne vaše i vi ih ne možete posjedovati?

Nego, ovo je samo početak ove teme, nadam se. Mislim da ćemo je u skorijoj budućnosti još dublje analizirati i ispitati.

Uživajte,
Bhaerava