Kao i svaka druga pojava u ovom kozmosu i naše lično „ja“ sastoji se od polariteta, od dva pola jedne cjeline: negativnog i pozitivnog. Kada govorimo o egoizmu, to obično podrazumijeva negativan pol našeg ličnog „ja“. S druge strane, pozitivan pol ličnog „ja“ rijetko prepoznajemo kao egoizam dok je on u svojoj suštini upravo to, egoizam.

Negativni pol osjećaja „ja“ prepoznat ćemo po njegovom najjačem oruđu, a to je samovolja iza koje slijede sve ostale „nedaće“ naše ličnosti, našeg života: negativne emocije svih vrsta, negativna raspoloženja, otpori, različita opravdavanja, depresije, strahovi, različite krutosti temeljene na strahu i nedostatku, ali i po njegovom dijelu koji se sastoji iz osjećaja posjedovanja kao dokaza vrijednosti i smisla (pogledajte prethodni tekst), osjećaja uspoređivanja s drugima i svijetom oko sebe, osjećaja ugroženosti, natjecanja, posesivnosti i ljubomore, a onda i ono što bismo rijetko stavili u ovaj dio našeg egoizma, a to je pretjerano samookrivljavanje, kritičnost prema sebi, osjećaj pogrešnosti, tjeskobna osjećanja, nisko samopoštovanje, osjećaj nedostatka samopouzdanja, nemoć da se suočimo s kritikom drugih, a ta nemoć – kao i nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja – lako prelazi u bijes i osvetu. Ponos, taština, potreba za dominacijom, natjecanje, samohvala, pa čak i pretjerani optimizam bez temeljnog uporišta, osjećaj posebnosti i nadmoći, ali i nepogrešivosti. Drugi se promatraju s visine i čovjek ima potrebu da savjetuje, ispravlja, mijenja druge pod krinkom gore napisanog. Ima potrebu da uvijek bude u pravu, ali i da nameće vlastitu samovolju drugima.
Obožava ulogu žrtve i manipulira putem samoponiženja, samokrivice kojom se nabacuje – slobodno probajte potvrditi tu krivicu kada slušate nekoga kako sam sebe krivi, pa čak i prenaglašava svoju krivicu, i uskoro ćete vidjeti gospodara tog čovjeka na djelu – ili manipulira putem prenaglašavanja vlastite pogrešnosti. Još jedna karakteristika za njega jeste pasivna agresija, osjećaj nepravde – ne svoje, već tuđe – samosabotiranje, jak unutarnji kriticizam. Slabost koju potencira u nekim situacijama koristi kao manipulaciju sažaljenja, traženja pažnje i potvrde putem patnje, prebacivanje odgovornosti na vanjske okolnosti ili ljude. To je narcizam kao poremećaj, a nerijetko i psihička bolest.

Često ćete ga čuti kako govori „da ga nitko ne razumije“, „da pati više od drugih“, privlačit će pažnju svojom „iskrenošću“ koja je u stvari fantazija, imat će brigu i laž prenaglašenu do te mjere da može da glumi svetca u svijetu grešnika.

Kroz ovo on prikriva dobro poznatu unutarnju prazninu koju u sebi osjeća, ali i strah od nemanja vrijednosti, strah od gubitka kontrole nad sobom i okolnostima života. Jedna od njegovih najjačih karakteristika pored samovolje jest upravo stvaranje grandioznih slika o sebi, idealizirajućeg „ja“.

S druge strane pozitivni polaritet ličnog „ja“ odražava ravnotežu i prilagodljivost, posjeduje stabilno samopouzdanje, prihvaća vlastite nedostatke, pokazuje (nemam bolju riječ, ali preporučujem da budete oprezni s ovom) određeni vid empatije ili osjećaja za druge, a s tim u vezi i poštovanje prema sebi, ali i drugima i svijetu oko sebe. Racionalno procjenjuje stvari u sebi i oko sebe, što utječe na njegovo djelovanje; osjećaj stabilnog identiteta daje mu temelj u vidu samopouzdanja, ali ne kao alatku ili oruđe dokazivanja vlastite superiornosti što pripada negativnom aspektu ili polaritetu našeg „ja“, kreativan je, sposoban za uživanje u sebi, samoći, ali i težnji ka smislenim ciljevima, ostvarenju istih izvan takmičarskog duha koji pripada negativnom polaritetu našeg „ja“. Također, naša težnja za unaprijeđenjem, napretkom, rastom i razvojem upravo potječe od pozitivnog polariteta našeg „ja“ kroz kojeg dolazimo do potrage i težnje ka samorazvoju, duhovnosti, osjećamo da iznad nas ima nešto više, veće, nešto što nadilazi našu trenutačnost, ali ipak osjećamo potencijal da možemo i hoćemo postići nešto novo, više, stabilnije. Taj dio našeg „ja“ je ono što teži unutarnjoj evoluciji – i jako rijetko, kao što sam rekao, ovo prepoznajemo kao egoizam.

Kada ovaj dio pozitivnog dijela našeg „ja“ prenaglasimo, on veoma lako prelazi u negativni dio koji je okićen „lažnim pozitivnim sjajem“ jer iza tog „pozitivnog sjaja“ stoji temeljna negativnost, samovolja, ogorčenost itd.

Oba ova pola podjednako su fiksirana na „sliku o sebi“ ili svoje idealizirajuće „ja“ te vlastitu priču. Mi osciliramo između njih, između ova dva stanja ili polariteta – od prividne euforije i pozitivnosti, pretjerane i lažne grandioznosti, pa do neuspjeha i osjećaja odbačenosti koji prelaze u samosažaljenje, očaj, pasivnu, ali i aktivnu agresiju itd.

No, kao što sam rekao, ako je pozitivni pol našeg „ja“ donekle stabilan, i razumije svoju poziciju, on je ono što započinje unutarnju potragu za boljim, savršenijim – često kroz perfekcionizam (jer se ta dva pola miješaju i nekad je teško na površini naše ličnosti razlučiti motivaciju njihova djelovanja što traži dobro poznavanje sebe, svoje mehaničnosti, ličnosti, motivacija i ciljeva itd.) – ličnim napretkom, ličnim rastom i razvojem itd.

Taj dio je dobar sluga, ali ne i dobar gospodar te on jako često, pod pritiskom negativnih karakteristika ili pritajenog pozadinskog djelovanja negativnog polariteta, pokušava preuzeti kontrolu i vodstvo, glumiti prosvijetljenog lika, svetitelja, prosvjetitelja.

Često je, zbog miješanja ta dva polariteta, prepun idealizirajućih oblika religioznosti i duhovnosti, može lako zaglaviti u fanatizam, ne primjećujući da iza fanatizma stoji negativni polaritet i sve ono što sam nabrojao u vezi njega – a i mnogo više od toga – on je taj koji idealizira gurue, majstore, velike duhovne ličnosti. On je taj koji stvara kult ličnosti misleći da je to devocija, obožavanje, uzvišenost itd. On je taj koji sjedi ispod „guruovih stopala“ ponizan, otvoren, spreman „da umre“ za viši cilj. On je taj koji glumi „svetu Paraskevu“ u crkvi ispred popa, sveponizan, altruističan, veliki spasitelj nemoćnih, ali i poznavalac Boga, puta do Boga itd.
Sve ovo zadnje napisano je nepročišćeni pozitivni polaritet ličnog „ja“.

Kao što rekoh, puno toga se još može reći o ova dva polariteta našeg osjećaja „ja“ – vitalnog osjećaja ili vitalnog ega ili egoizma. Jer nemamo samo jedan um, vitalni um, već imamo još dva dodatna – fizički i intelektualni um – koji se također miješaju jedni u druge čineći tako ovu mješavinu poprilično ogromnom zavrzlamom, luna-parkom kojekakvih pojašnjenja i objašnjenja, opravdavanja i tumačenja u svim mogućim kombinacijama.

Sada, čak ni čovjek koji je budan, probuđen NIJE LIŠEN egoizma, osim ako nije došlo do potpune unutarnje smrti „ja“ – da je Više potpuno preuzelo čovjeka.

Kad kažem „više“ to može biti Atman, Brahman, Božanska Volja i Njegovo Postojanje i slično te da putem toga nije došlo do potpune transformacije zaostatka ili dijelova umova – što je jako rijetko, gotovo čudesno rijetko.
Klasična duhovnost nakon prosvjetljenja ili probuđenja uopće ne obraća pažnju na to da dodatno pročisti ili transformira zaostatke, već ih proglašava iluzijom, mayom, zaostatkom karmičkog djelovanja, zamahom/inercijom kotača karme itd.

Ali, kao što rekoh, pozitivni polaritet našeg „ja“ ono je što kreće u potragu, ono što u sebi osjeća da ima nešto više od trenutačnog, da može biti bolje, veće, superiornije u pozitivnom smislu, da može postići potencijal koji stoji iza njega i podupire ga i on je taj kojeg koristimo kada krenemo u Rad, u Duhovnost, u Učenje. I kroz njega ulazimo ili prolazimo ka Istinskom Ja ili Psihičkom Biću ili Stvarnom Ja, Stvarnoj Svijesti, Božanskoj Svijesti u centru našeg ljudskog bića. Kroz njega počinje naš samorazvoj, ali njegov stalni i vjerni pratilac je negativni polaritet ili karakter upravo istog tog „ja“.

Sviješću o ovom, znanjem o tome, upoznavanjem sebe, upoznavanjem svoje motivacije i cilja, svojih napora, samopromatranjem, Pamćenjem sebe, bdijenjem u sebi, počinje proces pročišćenja pozitivnog dijela ličnog „ja“, ali i radom na negativnim karakteristikama te otvaranjem tog dijela intenzivnoj svjesnosti – jer svjesnost je agens transformacije – ili otvaranjem tog dijela učenju, započinje stvarna transformacija.

Mnogo stavova i uvjerenja morat ćemo promijeniti, a prije toga, uvidjeti ih i spoznati njihovo djelovanje, njihov utjecaj na naš život i nas same. Mnoge „istine“ umrijet će u tom procesu kroz uvid da su to neistine u koje smo vjerovali i mislili da su „istine“. Mnoge fantazije morat će biti osviještene i uništene, a s njima i mnoge emocije u koje smo vjerovali ili koje smo smatrali stvarnima.
Mnoge ljubavi umrijet će i zauvijek nestati te će kroz taj pozitivni napor i bol koja iz toga proizlazi doći do kristalizacije, taljenja, trenja, a kojeg u Ezoteričnom često nazivamo „prilaznim putem“ ka Istini. Jer Put dolazi tek na Istinskom Ja.

Sjetite se što je Krist rekao:
„Ja sam Put, Istina i Život.“

Naše najdublje biće, naš najdublji osjećaj Postojanja – koji je oduvijek tu, ali mi nismo blizu njega – upravo je Put, Istina i Život.
I tu počinje, u pravom smislu ove riječi, PUT.

Tek kada oživimo, postanemo živi u sebi, budni u sebi, tada se pojavljuje Put jer samo to Živo može biti na Putu.

Kroz ovo dolazimo do trenutka kada počinjemo ČUTI viša dva centra prema Radu: Viši Emotivni i Viši Intelektualni um ili centar. Naše nepročišćeno stanje i identifikacija ono je što nas sprečava da čujemo Psihičko Biće – Viši Emotivni Centar – ili Viši Um – Viši Intelektualni centar.

Kao što rekoh, ovo je samo površinsko obrađivanje tog problema u Radu i Duhovnosti. Samo ovlaš dodirujem tematiku.

Sjetite se što Rad kaže:

Promatrajte, budite svjesni BEZ TUMAČENJA i ANALIZE, svjesni reakcija i znanja da to što vidite u promatranju NISTE VI, nije vaše. Jer Pamćenje i Svjesnost su transformatori, a kroz strpljenje i rad na sebi ovo se postepeno pročišćava i transformira.

Zato Rad i Duhovnost NE MOGU biti self-help metode i nisu psihoterapije raznih vrsta. Oni su EVOLUTIVNI PROCES. Naš unutarnji (ezoterični) rast i razvoj ka Istini, Istinskom, Višem, Inteligenciji, Biću, Božanskom. Ne služe tome da riješe naše probleme s mamom i tatom, partnerom i djecom. Ali kako napredujemo, kako se razvijamo, oni nam pomažu da razriješimo i te probleme i te situacije jer se MI TEMELJNO mijenjamo.

Bhaerava