Većina nas je nebrojeno puta čula poznatu maksimu napisanu na Apollonovu hramu u Delfima – Spoznaj samoga sebe! To je upravo i prvi zadatak u Radu na sebi, što je posve logično, jer što bismo kod sebe uopće i mijenjali da ne poznajemo sebe? No ovo je i prvi kamen spoticanja u Radu s obzirom da čovjeku treba dugo vremena dok ne shvati što ova uputa znači. Upoznati sebe nema nikakve veze sa nekim mističnim, zamišljenim sebe, već sa stvarnim i svakodnevnim dijelovima naše osobnosti koje bismo najradije sakrili (što gotovo uvijek i činimo) jer ne odgovaraju našoj zamišljenoj slici o sebi koju projiciramo u vanjski svijet. No problem zapravo nije toliko u skrivanju ili negiranju „loših” dijelova osobnosti, već u tome što mi i ne znamo da oni postoje. Početak viđenja stvarnijeg stanja vlastite osobnosti, ako smo malo iskreniji prema sebi, dovodi do određenog šoka što zna izazvati bol, patnju, a ponekad i još jače negiranje viđenog stanja. Ovo nimalo ne čudi s obzirom da je temelj mehaničkog čovjeka „sigurnost, zadovoljstvo i moć”, pa tako svako rušenje fantazija o samom sebi izaziva jaku neugodu od koje bismo najradije pobjegli. Mislim da bi svatko tko se doista dao u taj posao mogao napisati najmanje jedan dobar roman. Prikladan naziv tog romana bio bi „Kako sam uništio lažnog sebe” i, pogađate, jako bi loše prošao na tržištu. I tu dolazimo do činjenice o kojoj Rad govori: čovjek ne poznaje sebe. Ne samo da ne poznaje sebe već duboko vjeruje u suprotno. Čovjek samo umišlja da poznaje sebe. On će vrlo rijetko samog sebe staviti pod lupu ispitivanja i samo odmahnuti rukom na ovu poznatu maksimu mrmljajući u sebi, hmm, pa da, naravno da poznajem sebe. Ovim dolazimo do pitanja: što je to što nas sprječava da vidimo sebe kakvi zaista jesmo?

Rad nam daje odgovor na ovo pitanje kroz ideju o odbojnicima, a njen najbolji opis možemo naći kod vlakova: odbojnik je elastični i prigušeni dio na prednjem i stražnjem kraju vozila koji ublažuje udarce, to jest preuzima kinetičku energiju pri sudaru. Dakle, odbojnik služi da ublaži udarce. Drugim riječima, odbojnik služi da priguši ili zamagli našu stvarnu sliku ublažavajući sudaranje više različitih „ja” u nama. Ili, odbojnik nam služi kao veo koji prekriva stvarnost koju ne želimo vidjeti omogućavajući nam ugodan život u fantaziji. Rečeno je da kad bismo vidjeli sav užas vlastite osobnosti ne bismo mogli podnijeti taj šok. Zato se u radu na sebi stalno daje naglasak na stabilnosti koja dolazi iz prakse odvajanja.

Ideja odbojnika je provjerljiva i njene primjere možemo vidjeti svugdje. Naravno, prvo ćemo ih tražiti i vidjeti kod drugih jer upravo nas odbojnici sprječavaju da ih detektiramo u sebi. Neki uopćeni primjeri odbojnika koje manje-više svi koristimo su ja sam dobar čovjek, ja sam pošten, ja sam iskren… ne primjećujući druge dijelove sebe koji nimalo nisu dobri, pošteni, iskreni, što god to nama značilo. Ako smo malo iskreniji prema sebi vidjet ćemo da u nama postoje i druge skupine malih „ja” koje nimalo ne odgovaraju epitetima kojima se obično kitimo. Ali draže nam je imati dobro mišljenje o sebi. Još jedan učestali primjer odbojnika je ja znam, a koji često koristimo nesvjesni da skoro sve što „znamo” nije naše već smo prekopirali i uzeli od drugih ili smo stekli učenjem/programiranjem iz vanjskog i opće priznatog izvora znanja. Ja znam da je zemlja okrugla. Aha. Da li to znači da sam otišla u svemir i sama se u to uvjerila, možda čak napravila selfie sa planetom, ili je takvo „znanje” samo skup informacija koje sam čula od drugih? Istu stvar možemo primijeniti i na teoriju ravne zemlje, čisto da ne bude zabune. Ako ispitujemo istinitost nečega onda nema izuzetaka, uzimamo pod lupu i ono što nam se sviđa i ono što nam se ne sviđa. Naravno da nam se sviđa da mi nešto znamo, ali znamo li to stvarno ili je to samo vjerovanje da nešto postoji, da je nešto ovakvo ili onakvo? Što se toga tiče, jedan od rijetkih ljudi koji je vidio stvarno stanje stvari je Sokrat koji je izjavio ja znam da ništa ne znam. Hm, možda ćete se sad zapitati je li taj Sokrat uopće postojao, što je odlično, ali shvaćate poantu. Postoje precizniji nazivi za „znanje” koje mislimo da imamo, a to su vjerovanje, uvjerenje, stav i mišljenje. Sve to u sebi ima jedan veliki upitnik jer se temelji na osobnim preferencama koje nisu stvarne, već smo ih stekli, posudili ili uzeli iz vanjskog svijeta.

Kad se uđe malo dublje u ideju odbojnika, čovjek prestaje slijepo vjerovati svemu što mu se nudi i prikazuje izvana i, što je bitnije, prestaje vjerovati u vlastitu sliku, uvjerenja, stavove i mišljenja koje je godinama gradio. A to je, ako dobro pogledate, sve što mehaničkom čovjeku ostaje. Cijeli naš život je poligon za održavanje vlastitih slika, uloga i drama koje nam daju dojam da vrijedimo, da smo bitni, da naš život ima poseban smisao, svrhu i tako dalje. Vidjeti ovo i ostati stabilan zahtjeva dugu pripremu i zrelost. Vidjeti stvari kakve jesu je odlika zrelog čovjeka. A takvih je danas jako malo.

Odbojnici znaju biti toliko uporni da, čak i ako krenemo s njima raditi, oni postaju sve suptilniji sa ciljem da stalno izmiču našem pogledu. Jedan od takvih odbojnika je želim se promijeniti, bilo da se radi o duhovnoj transformaciji, dijeti od ponedjeljka ili nekoj beskorisnoj navici koju želimo otkloniti. Tu dolazimo do činjenice o kojoj Rad govori, a to je: čovjek se ne želi mijenjati. On bi radije promijenio vanjski svijet bez da sebe ikad dotakne. Primjere ovog također možemo naći svugdje, no najbolnije je vidjeti ih kod sebe. Postoji jedna točka u radu na sebi, kao neki vid raskrsnice, a to je uvid da se nikad nismo ni htjeli mijenjati. Sve što smo zapravo htjeli je pobjeći od života u neku ugodnu, duhovnu zonu koja odgovara našim projekcijama o svijetu i našem položaju u istom tom svijetu. To što smo ušli u neki duhovni sistem samo je pokušaj da si naštimamo život u skladu s osobnim preferencama, projekcijama, uvjerenjima i stavovima iz želje da nam bude ugodno, da budemo sigurni, da konačno dobijemo potvrdu vlastite vrijednosti jer je nismo dobili od roditelja, društva i sistema, makar ne u mjeri u kojoj smo htjeli ili smatrali da zaslužujemo. A ispod sveg ovog je duboko uvjerenje da s nama nešto nije u redu i da se moramo promijeniti (iako to ustvari ne želimo) kako bismo dobili sve ono što nam život nije dao. Ja sam duhovna osoba je danas toliko čest odbojnik da nije ni čudo da ga skoro nitko i ne primjećuje. Ako se ne uvrijedite na ovo što ste pročitali vjerojatno ste malo iskreniji sa sobom te postoji šansa da će vaš rad na sebi imati nekakvih rezultata. Vidjeti ovu činjenicu bez neke dramatizacije, već je prosto prepoznati u samom sebi, znači biti spreman suočiti se sa cijelim kompletom druge strane vlastite osobnosti od koje smo upravo i pobjegli u duhovnost. Tek tad počinje stvarni rad na sebi. Do te točke naša takozvana duhovnost je samo još jedan odbojnik koji nam služi kao zaštitni sloj za vlastitu fantaziju.

Jednom kad zagrebete ovu ideju primjećivat ćete ju često. U blagdanskim i novogodišnjim željama i čestitkama, u svakoj rečenici podrške, u nadi u bolje sutra, u vjeri da vaš put ima posebnu svrhu, u skoro svim stvarima kojima dajete značaj. No to ne znači da ćete stalno cmizdriti jer vam se ruše fantazije. To samo znači da nećete biti opijeni stvarima koje ne postoje, a ponajmanje ćete vjerovati svemu što vam govore. Kad čujete da vam se netko obraća sa „iskreno da ti kažem” ili „nemoj me pogrešno shvatiti, ali…”, znat ćete o čemu se radi. To isto tako ne znači da ćete mrziti ili manje voljeti druge ljude. A ako nekim slučajem imate Savjest, što je jako rijedak slučaj i uopće nije stvar slučaja, možda ćete bolje razumjeti ljudski položaj i u skladu s tim još više voljeti druge, svijet i sve što postoji. Ovo je, naravno, samo hipotetski i još jedna vrsta suptilnog odbojnika, čisto da ga iskoristim za sretan kraj priče.

Asat Shaktii