Kada govorimo o vitalnom „ja“ ili „egu“ govorimo i o cjelini vitalnog dijela, ili cjelini emotivnog dijela koji daje podršku ali i temelj ovom dijelu našeg bića. Vitalne emocije dijelimo sa životinjskim svijetom ali kod nas one imaju posebnu vrstu degradacije zbog dodatnog uma koje životinje nemaju a to je intelekt te u toj kombinaciji, kombinaciji tumačenja, memorije, sposobnosti da umom potvrdimo ili oduzmemo potvrdu, dodamo nešto što odgovara umnoj konstrukciji ili oduzmemo što ne odgovara, sposobnosti procjenjivanja i analize vitalne emocije a time i vitalni „ego“ može imati krajnje zanimljive, čudesne ali i poremećene varijacije, značaje, vezivanja što na kraju može utjecati, kao što i utječe, na tjelesne navike i sam tjelesni život.
Osobine egoizma, da ne ponavljam svaki čas „vitalnog“, posuđujemo upravo iz te ravni u nama koju dijelimo sa ogromnim životom oko nas, ogromnošću vitalne razine i ravni te zbog identifikacije dolazi do poistovjećenja a kasnije i do kristalizacije osobina vitalnog ega koje postaju naše, recimo tako, trajnije vlasništvo dok „nas smrt ne rastavi“ od njega. Upravo, vitalni ego napušta nas tokom prijelaza nakon smrti i ostaje ono Istinsko, ono što bismo nazvali Dušom u pravom smislu te riječi i što je smisao i cilj samog Rada i bilo kojeg autentičnog učenja.
Kao što se dalo zaključiti iz prethodna dva teksta, vitalni ego nije problem već je dio naše unutarnje evolucije, našeg evolutivnog kretanja od neandertalca daleko bližeg životinji do današnjeg čovjeka koji i nije puno dalje od životinje ali, ruku na srce, ipak ima razlike. Čovjek je dio prirode, on je sama priroda, ako ćemo biti precizni, u obliku čovjeka. U sebi sadrži „niže“ kao evolutivni dio Zemaljske evolucije ali i kozmički „viši“ dio kao dio kozmičke evolucije. Ta dva spoja, te dvije razine, recimo tako, upravo daju ono što mi danas jesmo. Daju ljudsko biće kakvo jeste. I ono, da se razumijemo, NIJE pogrešno. Ono je TAKVO kakvo jeste. Činjenica o nama nije ni pogrešna ni ispravna, ona je takva kakva jeste i ako ne dođemo do ovog zaključka sami, ne pročitamo i složimo se s njim već ispitamo i naša svijest se dovoljno razvije da ovo razumije, bilo kakav daljnji napredak može biti, i najčešće jeste, izvitoperen, iskrivljen, pod utjecajima koji nisu pročišćeni, i slično.
Priroda je čovjeka dovela do ovog nivoa i, kako Rad kaže, ostavila ga da sam dalje raste i razvija se. Ne slažem se s ovim unutar Rada kao idejom jer nije istinita. Mnogi dijelovi čovjekove cjeline prosto ne mogu da postoje ako nisu usklađeni sa prirodom oko nas, ako nemaju podršku iste. No, sama ova ideja u Radu, kao i mnoge druge nisu do kraja pojašnjenje a većina njih služi samo kao osnova za neke druge dijelove Rada, stoga se njima mora prići oprezno i provjeriti ih. Moje iskustvo pokazuje da ova ideja Rada ili nije ispravna ili je korištena za nešto drugo s ciljem naglašavanja ili čak i prenaglašavanja određenih ideja kako bi se uložio, kako to Gurđijev kaže, „poseban i pošten napor“. Čak i u krajnjoj nesvjesnosti Priroda podržava čovjeka. I mnogi impulsi koje primamo kroz instinkt ili ostale umove koji su povezani sa Prirodom ove Planete upravo dolaze iz iste, upravljani su njome i ona ih vodi čak i kod budnog bića jer kod njega ima puniji pristup i on lakše prepoznaje utjecaje koji dolaze iz raznih ravni koje dijelimo sa cijelim kozmosom.
Čovjek je, zajedno sa svojim Egom, takav kakav Jeste i nije pogrešan, loš ili zao zbog njega!
Vitalnom egu, koji je u skladu sa vitalnom ravni te je razvijen kroz ostale naše dijelove, karakteristično je da živi za sebe, da sve promatra kroz prizmu i odnos sa sobom te da on u stvari ne može da ima osjećaj zajedništva osim ako nema neki interes sa tom zajednicom. Živi za sebe, ubija za sebe, voli zarad sebe, dijeli zarad sebe, želi samo zarad sebe, pomaže, naravno, zarad sebe i slično. No, u njegovom pozitivnom aspektu on može surađivati s drugima ali temeljno je ta suradnja „zarad sebe“ i svog interesa. Kada bi mu se to oduzelo on ne bi imao moć djelovanja. Naime, ta moć „djelovanja“ prirodni je aspekt vitalne ravni i razine. Pokretački aspekt, djelatni aspekt kroz želju, voljnost, i on ideji, namjeri, nagonu daje dodatni pokretački element, element težnje ka ostvarenju, namjernosti djelovanja, aktivni element.
Zato naš ego želi stalno da djeluje. On ne može prihvatiti NEMOĆ aktivnosti, akcije, djelovanja, činjenja. Čak i kada vidi da je to nešto jače od njega on će pitati „kako da to riješi“. Kada mu se pokaže da nešto ne može da riješi, da on nema sposobnost razrješenja problema koji je on sam, ego će i dalje inzistirati na tome da on IPAK nešto može učiniti pa makar to bilo i „svjesno povlačenje i nedjelovanje“ – ovim se vidi kako lično „ja“ preuzima i sam Rad, ili barem pokušava to da učini. On će tada „činiti“ akciju nedjelovanja. Um može shvatiti da je nemoćan, tijelo to može osjetiti ali ne i vitalni ego. On to ne može prihvatiti jer to NIJE u skladu sa njegovom prirodom. Um ima ideju, ima usmjerenje, zna, uspoređuje. Tijelo izvršava kao biološka mašina, ali ono što djeluje kao gorivo, kao pogon u čovjeku to je vitalna ravan ili vitalni ego ili naše emocije.
Riječ „emocija“ dolazi od latiske riječi „emovere“ ili „e“ (ex- što znači „izvan, van“) + movere, što znači kretati, pomjerati. Doslovno u prijevodu znači „pokrenuti iz mjesta, istjerati, uzburkati“.
U početku, 15 i 16 vijek ova riječ imala je drugačije značenje i odnosila se na tijelo i kretanje, seobu, javni nemir. Kasnije, negdje oko 17 vijeka prelazi u značenje koje označava unutarnji nemir, „uzburkanost duha“. U 19 vijeku već postaje opći naziv za bilo koje osjećanje te potiskuje stare termine poput „passion“ ili „affection“.
Tumačenje koje je među duhovnjacima uvriježeno poprilično je pogrešno. E-motion nije „energy in motion“ i to nema nikakve veze sa etimologijom riječi nego sa igrom riječi. „E-“ ne znači „energija“ već „van“.
Otuda, ako promotrimo naš vitalni ego on je upravo to što stara riječ pojašnjava.
Jer cilj vitala je IZRAŽAJ, manifestacija, akcija izbačena iz nevidljivog u vidljivo, iz našeg unutarnjeg svijeta, putem tijela, u vanjski ili vidljivi svijet.
Zato tijelo pokazuje naše emocije raznim pokretima, mimikom, grčom, stavovima, itd.
Ali otuda i naš neutaživi impuls „da nešto učinimo“, pa makar i pogrešno, dodao bih. Vitani ego MORA da čini, a to „čini“ čak i kada uvidi da NE MOŽE DA ČINI. Zato je ideja Rada koja kaže da čovjek ne može da čini, iako ima niz značenja i razina tumačenja, poprilično teška za prihvaćanje i to upravo našem vitalnom dijelu egoizma.
Što se tiče duhovne evolucije, spoznaje, Višeg ili Boga vitalni ego to želi samo zarad sebe, kao i sve ostalo. Koliko god imao uzvišene ideale, priče za sebe i druge, u pozadini toga stoji sebičnost u smislu da to želi zarad sebe, svoje veličine, smisla kojeg on tome daje i stoga ne čudi da je sama duhovnost i Bog ili ono više iznad nas ostavljeno na tumačenje našem sviđanju i nesviđanju, odgovaranju ili neodgovaranju, tj. egoizmu te otuda, ranije ali i danas, Bog i viši svijet sliži čovjeku i njegovim prohtjevima (barem čovjek tako misli) što je jako vidljivo iako malo profinjenije i danas i unutar Rada i unutar cjeline – bez obzira na autentično značenje te riječi – duhovnosti.
On je, Bog, instrument za zadovoljenje naših želja, naših težnji, našeg smisla i značenja, pomagač i našem poslu i osvajanju svijeta kako bismo zadovoljili naše potrebe, nagone, želje, ambicije pa čak i ono nemoguće, duhovne ambicije.
No, kako to ističe autentična duhovnost – ne asketska a Rad je na granici između njih, iako ne bi trebao biti (lično mislim da je nedovršen kao učenje) – ego ne smije postati, pored svog izvornog ili prvotnog impulsa koji opisujem, ili ostati ocrnjen i žigosan kao grešan, nasilan, surov a najmanje na njega treba gledati kao da je neko zlo ili greška Prirode.
Nije!
Bez njega ne bismo došli dovde gdje smo sada; ne bismo ni zakoračili ka istraživanju nečeg većeg od nas samih, ne bi ni pomislili da postoji drugačija svrha od one primitivne koja još uvijek u većini „cirkulira kao krv u našim venama“.
Iako čovjek NEMA Individualnost – to miješa sa osjećajem pojedinačnosti i posebnosti koja nastaje osjećajem izdvojenosti i identifikacijom sa centrom u sebi, vitalnim centrom ili egom – čovjek mora da sebe potvrdi, da sebe izdvoji naspram cjeline prirode, da bude „snažno on sam“ kako to Aurobindo kaže, da izdvoji svoju ličnost naspram Prirode, da stekne sposobnosti, znanja, užitak i uživanje, vještine i moći. I to je bila svrha koja je Priroda kao impuls gurnula, dala čovjeku.
„Samorazlikujući organizam dat kao sredstvo za ostvarenje te osnovne svrhe.“ – Aurobindo
Upravo, rastom i razvojem svoje pojedinačnosti, egoizma, posebnosti čovjek je postao sposoban i došao je do ovog trenutka u svojoj evolutivnoj kretnji. On postaje time podesan za daljnju evoluciju, daljnji rast i razvoj a on upravo uključuje nadilaženje egoizma u nešto mnogo veće i šire, snažnije i moćnije, sposobnije i sa više znanja a to je njegov Istinski centar ili Biće, Psihičko Biće ili po Radu Istinsko Ja. Slab ego – nerazvijen ego i ličnost – i vital ne mogu doći daleko u svojoj evoluciji.
Iako sada ima dojam da je pojedinac koji je odvojen od kolektiva on je u stvari nešto što bismo mogli nazvati kolektivni pojedinac, grupna jedinka jer njegov vitalni dio ili ego nije odvojen od kolektivnog i jako često je upravo izražaj istog ali identifikacija i nesvjesnost nam ne dopuštaju da to primijetimo, da to registriramo sve dok mi kao čovjek nismo zreli za ovaj uvid a s tom zrelošću dobivamo MOGUĆNOST – ali ne i činjenicu ostvarenja – daljnje evolucije, o čemu i sam Rad govori.
Jedna od karakteristika samog razvijenog i kristaliziranog ega ili egoizma jeste IZDVAJANJE od grupe i kolektiva.
Ne u riječima i pričama kao kod većine, već u činjenicama kao kod pojedinaca u povijesti ili sadašnjosti. Sposobnost da uvidi pogrešno kretanje grupe i da se tome suprotstavi. Neću sada ulaziti i u međuodnos toga, jer iako ima tu sposobnost upravo ta sposobnost na kraju se vraća u kolektiv ili grupu i čini da i ona napreduje, nadilazi svoje ograničenja.
Prirodna reakcija grupe, kao i onog što nekad nazivam „grupni ego“ ili „lažna grupna duša“ jeste težnja da se čovjek vrati nazad u grupu, da mu se oduzme posebnost, da se kazni zato što je aktivni, inteligentni pojedinac i to možemo vrlo lako vidjeti oko sebe ili pratiti kroz bilo koju povijesnu epohu. Ti pojedinci, te jedinke, kristalizirane dovoljno da njihov ego nije mogao da se uklopi u masovne kutijice mišljenja doveo je i do promjene civilizacije. Ali, kao što rekoh, ovo je sasvim drugi tekst i drugačija tema. A dobrano se tiče pojedinačne duhovne evolucije.
Pojedinačni, snažni ego može biti i jeste pokretač promjena, istraživač nepoznatog, avanturista, heroj koji skače u vatru, čovjek koji se žrtvuje na ratištu za prijatelja ili grupu ljudi i to može djelovati na svijest kolektiva tako da se i ona tome prilagodi i imamo jako puno primjera toga.
To što djeluje u pozadini da čovjek učini nešto što kolektivno neće, ne može, ne želi upravo je taj vitalni impuls ka djelovanju i to je okosnica našeg vitalnog ega. Pomoću ega čovjek je izdiže iznad masovnog tupila, gluposti, jednoumlja.
Ovdje postoji još aspekata i dijelova koje trenutno ne obrađujem i koje se miješaju kao utjecaji izvana na ovakav oblik ponašanja ili djelovanja. Možda i njih kasnije obradim.
Vitalni ego nije, kako je to i rečeno u gornjem dijelu teksta, odvojen od svoje ravni i razine ili vitalnog svijeta. Meni je sasvim jasno da većina ovo ne može da provari ili da razumije. I ne pišem toj većini već onima koji su već proučavali ovo i nemaju zaglupljene masovne ideje koje kolaju duhovnošću i religijom a time i samim Radom.
Vital ili vitalno kao ravan i razina ili kao um u nama dio je naše složene ljudske prirode koji u sebi sadrži djelotvornu moć za djelovanje; svi naši dinamični porivi, ključajući entuzijazam i žestina strasti imaju ondje svoje sjedište. Nadalje, vital je ono polje našega bića u kojem potencijalne misli i ideje našega uma napuštaju svoje pasivno stanje, bivaju preobražene u dinamičnu volju i postaju spremne za svoje stvarno ostvarenje na djelu.
U svom negativnom karakteru taj posebni karakter vitala kroz svoje samo-očitovanje budi bijes/ljutnju svih vrsta, razne želje i emocije, taštine i samo-važnosti, posjedničku težnju, pobjedničku težnju, duh prkosa i pobune ali, na kraju, i poriv uništenja i samo-uništenja.
To je danas jako izraženo.
On je stalno u pokretu i ovisno o situaciji, porivima, impulsima ova dinamička sklonost vitala može biti usmjerena bilo gdje. On stvara i uništiva, pali žarku želju za nečim, nekim ostvarenjem, postizanjem ili suprotno za poništenjem ili uništenjem istog. On je taj, zajedno i neodvojivo sa egom, koji goni čovjeka da istražuje svijet, univerzum ili samoga sebe. Ali on je taj koji i uništava bilo koji istinski poriv za promjenom ili postizanjem ili nadilaženjem njega samog. On će vas baciti u depresiju, anksioznost, strahove raznih vrsta a naročito one apstraktne strahove, uznemirenja, projekcije, fantazije, itd. Neprestano ulazi u sve druge naše aspekte bića jer je s njima povezan i sugerira, utječe, mijenja ili pravi izobličenja ako on sam nije priznat u tom procesu, ako mu nije dana njegova vrijednost i veličina, koja naravno, najčešće nema nikakvu osnovu.
On će unijeti svoj vlastiti zakon u postojeće zakone, on će biti pravednik kada nitko drugi nije pravedan – naravno, pravda kako je on tumači – on će zbunjivati, ograničavati, bacati u nesklad i stvarati nečistoću ili izobličenja koja će pravdati svim i svačim čak i bez stvarne osnove. On će praviti pomutnju u našoj psihologiji, našim težnjama čak se i posebno tvrditi da nauči, shvati, postane pametniji ili inteligentniji kako bi mogao utjecati na naše kretanje, kako bi svoju sumnju mogao bolje opravdati samo da zadrži moć koju ima nad cjelinom našeg ljudskog postojanja. Kod većine ljudi, a mogao bih reći skoro kod svih, on (ego i vital) upravlja, dominira umom, voljom, djelovanjem.
„On je zaokupljen samopotvrđivanjem, samo-veličanjem, širenjem i razmnožavanjem kako ideja tako i tijela, zadovoljenjem ambicija ili održavanjem trenutačnosti života, dominacijom i moći ali i uzbuđenjem, bitkom, borbom, unutarnjim ili vanjskim pustolovinama, itd.“ – Aurobindo
On je gospodar umjesto stvarnog gospodara, ili kako to poznati crtani film kaže (Isnogood), on želi biti „kalif umjesto kalifa“. Ali on to i jeste.
Kada djeluje, kada je podržan, osnažen drugim dijelovima našeg bića, kako to drevna učenja kažu, „ni bogovi ne znaju kakav čudan, iznenadan obrt vital može zauzeti u bilo kojem datom trenutku“.
Neke njegove, kraće, posljedice koje mogu spomenuti su:
Neutemeljen osjećaj bezrazložne tuge, povrijeđenosti, sumnjičavosti, otpora, prigovaranja koje nas može obuzeti; osjećaj gorčine i povrijeđenosti jer je ispred nas neka prepreka koja nije uobičajena ili koja nas čini nemoćnima; pasivna ili aktivna agresivnost, psihološka agresivnost pri i najmanjoj provokaciji; ako je vitalni ego snažan a ima i podršku snažnog vitala svaka prepreka koja narušava njegov put ispunjavanja bilo kojih želja može postati nasilan, borben, napadački a ako je vitalni ego slab ili sama vitalna razina nema dovoljno energije osjećat će se slabim i nesposobnim ispunjavajući nas potištenošću i melankolijom; lako se uzvisi čak i malim i usputnim pohvalama a ako one izostanu i dobije kritiku ili ne bude mu podržana umišljena vrijednost osjećat će mrzovoljno ili pakosno; preuveličavanje bilo čega, podizanje bure, panike ni oko čega, dramatičnost, tragičnost, pretjerana i nasilna duhovitost; može osjećati bolesno zadovoljstvo u svemu što je izopačeno ili čak i neobično i prema tome osjećati privlačnost kao što može da osjeća privlačnost prema tuzi i patnji i, naravno, prenaglašava ih; lako se i namjerno može otvarati prema slabostima prirode kako bi sabotirao napore koje ulažemo u samo-razvoj; također jako lako zauzima stav nesuradnje prema duhovnom radu, naporu i slično ako osjeti i malo sumnje da je to protiv njega ili protiv neke njegove želje ili potvrde ili značaja koje je dao; i tako dalje.
No, sam po sebi, ni vitalni ego ni vital nisu zli. To je religiozna nebuloza nastala njihovom ličnom nemoći da se s njim izbore i izađu na kraj, a isto to je i unutar mnogih starih škola i učenja unutar duhovnosti.
On ima moć, s druge strane, ushita, snažnog zadovoljstva, uživanja u dobru, radosti zbog nekoga ili nečijeg uspjeha – baš kao što to može biti i suprotno, negativno – on potvrđuje i surađuje kada je nešto dio njegova kretanja, interesa, želje. Ako duhovnost osjeti kao nešto svoje, nešto što će mu dati recimo bolju poziciju, boljitak, protočnost veću nego što sada ima on će je podržati i to radosno, zadovoljno sa dosta energije, pojačat će težnju i smisao, bit će altruističan – pogledajte gore u gornjem dijelu teksta zašto i to nije samo po sebi loše ili pogrešno – žrtvovat će se, itd.
On se može diviti onima koje je procijenio da su iznad njega i koji su mu inspiracija, jasno na sebi svojstven način jer osjeća da bi i on mogao biti takav stoga će dati podršku i zanos ali i voljnost da uloži napor. Bit će velikodušan, osjećat će puninu kada djeluje u skladu sa svojim interesom ili interesnim impulsom kretanja, bacit će se bez zadrške u nešto što rad, bit će zanesen ljepotom ali i naporom, činit će iznimne stvari i djela, oduševljen bez mudrovanja, proračuna, objašnjenja zašto to čini, itd.
No, vitalni ego i vital ne vole dosadan, monoton, siv, bezukusan, bezdušan život. Može ga prihvatiti kao neku temeljnu sigurnost ili zonu komfora, ili posljedicu starosti, ali ga generalno ne voli i jako se lako može isprovocirati da vam to pokaže. U nekim trenutcima, recimo u razgovorima o politici, on može postati veoma silovit, nasilan, junačan bez osnove, okrutan kao i zloban i tako si dati dojam da ne živi monoton i dosadan život. Može pokazati i proračunatu dobrotu, lažni izlazak iz zone komfora samo da bi samom sebi dokazao da može i hoće i da ne živi monotono.
Još jedna bitna karakteristika jeste i to da voli da ide iz krajnosti u krajnost ali i da se lako može prikloniti raznoraznim strujama koje ga mogu obvesti tamo gdje nije ni planirao niti želio da ide. Onda žaliti i patiti zbog toga jer nije dopustio razumu da prosudi, procijeni. Naravno, za sve te njegove izleti MI ĆEMO PLATITI CIJENU kao cjelina.
Kada je vital pročišćen, kada je vitalni ego pod kontrolom on će dati određene karakteristike njemu svojstvene. „Snažnu, sveosvajajuću snagu volje i strahovit, nesalomiv poriv da se upusti u avanturu nepoznatog, čak i prkoseći svim teškoćama na koje može naići na svom putu evolucije.“
Također, kada je pročišćen on je veoma velika podrška cjelini ljudskog razvoja, snažna životna energija koja se transformira i kristalizira na strani Psihičkog Bića ili Istinskog Ja s ciljem da podrži i omogući izražaj Istinskog da preuzme umove i tijelo i sam život čovjeka koji je tada istinska Individua a ne samo pojedinac u masi kolektiva.
Znam da izgleda je nabacano, jer sam pisao kako mi je dolazilo – ne pripremam pisanje tekstova kao neki autori – kako su mi asocijacije dolazile. Ali mislim da možete iskoristiti ovo da bolje razumijete sam vitalni ego i samu vitalnu ravan i razinu te snažan životni impuls iza ega i samog vitala.
Cilj nije ubijanje egoizma, uništenje vitala kao u nekim duhovnim ili religioznim učenjima već je cilj transformacija, preobrazba vitala i ega kako bi bili sluge a ne gospodari, u početku, a onda i da se omogući spuštanje Svijesti i Snage u njih s ciljem daljnje transformacije unutar cjeline ideje o transformaciji čovjeka.
Potisnuti, uništiti, zaobići, ili što već, ego ili egoizam kao i sam vital nije cilj, kao što rekoh. Ali prije svega moramo ga razumjeti, pročuti, usmjeriti, oduzeti im vlasništvo nad nama i životom a onda ga pročistiti, usmjeriti, osvijestiti s ciljem transformacije i pomoći onom dijelu u nama koji je cijelo vrijeme tu, ali najjače skriven upravo samim tim egom i vitalom. Kada se desi ta spoznaja, taj proboj i zauzimanje novog centra, nove pozicije tada pročišćenje i transformacije dobivaju još snažniji karakter jer se zna zašto je to potrebno i što je cilj. A onda sam vital postaje veoma snažna podrška takvom čovjeku u njegovom životu i djelovanju.
Ako želite ovo bolje shvatiti a onda i proučiti jako je bitno da nađete svoje primjer ovog što sam pisao i što ste čitali i da ih proučite kako biste potvrdili SVOJE znanje. Naravno, egoistično ali ako ste shvatili tekst možete mijenjati stav o tome koji ste, možda, nesvjesno usvojili jer samo s promjenom stava i znanja u odnosu na ovu temu s tim možete nešto napraviti. Bez toga, nastavit ćete potiskivati, boriti se protiv toga s neznanjem o čemu se radi i na kraju odustati od rada na vitalnom dijelu vas samih, na vašim emocijama i njihovoj daljnjoj evoluciji i na samoj vitalnoj, emotivnoj, životnoj ravni i razini.
Bhaerava
