Jako često se miješa pojam ega i egoizma. Ali ta dva pojma nisu jedno te isto. Mogu to reći jednostavnim riječima. Ego je struktura, a egoizam je ponašanje, djelovanje te strukture. Kroz Ego osjećamo odvojenost, specifičnost kao pojedinac, pojedinačnost, znamo to i osjećamo, a to vidimo i u životu, vidimo da smo odvojeni od drugih te da smo zasebna jedinka, jedinica, pojedinac. Na osnovu te odvojenosti, Ega, gradi se naša osobnost, naše ponašanje, djelovanje, mišljenje, emocije, specifični procesi, vještine, a u odnosu na to uzimamo sve oko sebe i mjerimo se prema tome. Egoizam je ponašanje tog odvojenog centra ili Ega. Naše reakcije, afekcije, ljubavi, odnosi, način na koji nešto doživljavamo, a naročito način na koji sebe doživljavamo u odnosu na to.

Lično „ja“ ili Ego naš je centar, naš osjećaj da postojimo, da smo živi, da smo odvojeni od kolektiva, iako smo u njemu i činimo ga kolektivom. A Egoizam je način našeg djelovanje, življenja, razvoj vještina i sposobnosti, percepcije, doživljavanja, te odnos nas kao pojedinca ili Ega s okolinom, kolektivom, društvom, drugima.

Ego u nama nastaje djelovanjem prirode zarad potrebe iste te prirode. Također, to se reflektira u samoj ljudskoj civilizaciji. Koliko god kolektiv želio da budemo i jesmo njegova refleksija, toliko isti taj kolektiv ili civilizacija ima tendenciju da izrodi odvojena, posebna i pojedinačna sposobna bića koja mogu da podignu isti na višu razinu funkcioniranja. Neću reći postojanja, jer civilizacija ne razumije ideju postojanja, osim kroz funkcioniranje i razvoj. No postojanje čovječanstva temelj je postojanja pojedinca ili čovjeka, i tako je u svemu oko nas. Na isti način i mi kao pojedinačno biće svoje postojanje uzimamo „zdravo za gotovo“. Ono je tu od kada poznajemo sebe i toliko je utkano u sve u nama da ga gotovo i ne osjetimo. Potrebno je okretanje svijesti ispitivanja kako bismo počeli zamjećivati da postojimo, tj. da smo svjesni postojanja. Jasno, ako bilo koga pitate za to, on će reći da zna da postoji. To nije znanje o postojanju, to je pretpostavka, memorija, podsvjesno i nesvjesno, ali ne i svjesno postojanje. Nešto kao mentalno-emotivna formulacija koja se podrazumijeva jer imamo tijelo, funkcioniramo, mislimo, imamo emocije itd. No čovjek nije svjestan da postoji. Njegova funkcionalna ili svakodnevna čulna svijest u sebi ne nosi svijest o postojanju.
To postojanje najjače osjećamo kada smo povrijeđeni, kada patimo, kada nešto trpimo, kada imamo trenje bilo koje vrste. Tada postajemo svjesni nečeg što ćemo, laički rečeno, nazvati postojanjem. Ali ni to nije pravi osjećaj postojanja, već emotivni osjećaj povrijeđenosti koji nas vraća nazad iz vezanosti i orijentiranosti na svijet i događaje, tj. na nas same, ali s prenaglašenim osjećajem bola i patnje.
Kada smo, s druge strane, zbog nečeg uzbuđeni – rado bih rekao „radosni“ jer tu riječ često koristimo, ali to nije radost, već životinjski vitalni impuls uzbuđenosti koji mi pogrešno nazivamo „radošću“, baš kao i kad vidimo uzbuđenog psa koji se „raduje“ našem dolasku kući i tu uzbuđenost imenujemo kao „pas je radostan jer nas vidi“ – uzbuđeni u odnosu na nešto, tada se fine i ugodne vibracije šire tijelom i psihom i mi zaboravljamo na sebe – ono sebe koje osjećamo kada smo povrijeđeni, tužni, depresivni – postajemo ta radost, ali bez svijesti, naročito svijesti o postojanju.

Stvaranje Ega u čovjeku dolazi pritiskom i potrebama prirode ili, mogu reći, inteligencije prirode oko nas, inteligencije u kojoj se nalazimo i, naravno, to ne primjećujemo. Jasno je da ćemo svi zaključiti potpuno mehanički da živimo u prirodi, okruženi prirodom i da nam ta priroda omogućuje fizičko postojanje. I to je otprilike sve što o njoj znamo i što nas interesira. No samu inteligenciju prirode ne vidimo niti doživljavamo. Smatramo je mehaničkom, tumačimo nekim naučnim pojašnjenjima koja u biti ne definiraju ništa o prirodi, već više definiraju zakone koji djeluju u istoj bez znanja o uzroku. Ona je tu, takva kakva jeste, potpuno zanemariva sve dok se ne desi nešto što ne odgovara njenom uobičajenom djelovanju te uznemiri to nesvjesno biće zvano našim imenom. Tada je se plašimo, želimo je porobiti, ovladati njome ne shvaćajući što činimo i za to plaćamo cijenu, ali nemamo svijest ni o tome, već više neku mentalnu konstataciju, ideju, promisao, ali bez dokaza ili zamjećivanja dublje uzročnosti.
No priroda je ta koja je upravo svojim potrebama i svojim utjecajem kod čovjeka potaknula rast i razvoj ega, a onda, potpuno uobičajeno, i potrebu da se to izrazi, osposobi, raste i razvija te je tako potakla i egoizam kao funkciju ega.
Baš kao što je misao funkcija mentala ili intelekta, recimo to tako, ili emocija funkcija emotivnog uma, ili kretanje funkcija fizičkog uma, ili recimo svjesnost koja je funkcija svijesti, tako je i egoizam funkcija ega.

Ego je nivo našeg postojanja. Nivo naše trenutačne razvijenosti našeg Bića.

Stoga reći da je „ego“ zlo (ili da je to pogrešno ili da smo loši zbog njega) pokazuje poprilično nerazumijevanje i neznanje, i to ne samo pojedinaca, već i cijele današnje duhovnosti, ili onog što se samo tako naziva, a nimalo ne sliči tome.

Ego je, jednostavno rečeno, naše trenutačno središte u kojem osjećamo da postojimo i jesmo kao pojedinačno biće. Ego je sam po sebi neutralan.

Egoizam je izražavanje, funkcija kojom se naša pojedinačnost izražava. I on nije, moralistički gledano bez osuđivanja, ni dobar ni loš, baš kao što ni ego nije ni dobar ni loš. To je naš nivo postojanja i takav je kakav je.

Bez Ega nema Egoizma, ali bez Egoizma i dalje ima Ega.

Dobro i loše nastaje u odnosima. Da nema odnosa ne bi bilo ni dobra ni zla. Da nema odnosa cjeline i pojedinca ne bi bilo ni pojedinačnosti. Da nema odnosa dvaju zasebnih izražaja te njihova trenja ne bi bilo ni kretanja, ni djelovanja, ni govora, ni mišljenja, ni emocije itd. Da je priroda željela kolektivnu svijest, kao recimo u primjeru Borga iz Zvjezdanih Staza, ne bi postojao naš osjećaj pojedinačnosti i odvojenosti. Čak i životinje imaju određeni vid ega i egoizma, tj. specifičnosti u odnosu na vrstu kojoj pripadaju. Reći ćemo da je to životinjski temperament, specifičnost, suština. Tako dva psa ili dvije mačke ili dvije krave, iako pripadaju istoj vrsti, imaju svoju specifičnost, svoju posebnost, svoj osjećaj pojedinačnosti u odnosu na kolektivnu svijest vrste ili svijeta životinja, kao šireg aspekta.

Kada čovjek krene dalje sa svojim rastom i razvojem, kada shvati da to što je sada nije sve što on može da bude i jeste, tada i samo tada možemo reći da je Ego lažno središte koje zamjenjuje istinsko poznavanje i bivanje koje nazivamo Istinsko Biće. Ono je zamjena, privremena formacija unutar evolucije pojedinačnog bića ka njegovom višem aspektu, višoj prirodi koja je njegov POTENCIJAL, ali ne i trenutačna stvarnost.
Zbog toga, kako kaže Aurobindo, Ego ima svoju „pozitivnu evolutivnu vrijednost“.  Bez Ega se čovjek iz neodređene mase prirodnih sila ne bi mogao oblikovati u Individuu. Ipak, Ego nije Individua, ali je korak kojeg ne možemo preskočiti unutar putanje Individualnosti.
Ne volim puno pričati o Individualnosti jer je svi miješaju sa pojedinačnosti i Egom i misle da je sposobnost da kažu „ne“ kada svi kažu „da“ već individualnost. Ili sposobnost Ega i njegove težnje da opstane u životu, recimo, zarađivanjem novca, uspjehom, borbom s konkurencijom upravo individualnost. I životinja se za komad mesa bori s drugom životinjom, pa nećemo reći da zbog toga ima individualnost. Možda ćemo reći da ima nagon, potrebu, pritisak pohlepe da uzme bolje i više za sebe, no nekim čudom to nećemo reći za čovjeka jer čovjeku pretpostavljamo sposobnosti i kvalitete koje on još uvijek nije razvio, ali za njih ima neku veoma lošu zamjenu.
Ako čovjek, po meni, nije prošao osnove Rada i sličnih učenja – naročito ovo što se danas prodaje kao duhovnost i učenje – s njim ne želim da pričam o Individualnosti jer to je bajka u koju on samo vjeruje zarad slike o sebi koje čak nije ni svjestan, a naziva je svojom autentičnošću.

No idemo dalje.

„Ego je bio pomagač; ego je prepreka“.  – Aurobindovi aforizmi

Da bi došlo do bilo kakve mogućnosti koja je stvarna, a tiče se istinske Individualnosti, potreban je korak koji uključuje Ego. Ego je međukorak između životinjske svijesti i svijesti istinskog čovjeka, koji – čisto da naznačim – mi još nismo. Čovjek je potencijal, baš kao što je i Ego potencijal i ujedno korak koji moramo proći; stepenik koji ne možemo preskočiti.

Egoizam je ego na djelu, kako smo rekli, u motivima, osjećanjima i postupcima. To je moj stav da se sve odnosi na mene: moja korist, moja želja, moje pravo, moj ugled, moja istina. U sve ovo ide i sebičnost i oholost i taština i žudnja za priznanjem, posesivnost, samovolja, ambicija, svi lični zahtjevi, proračuni i računice ili, drugim riječima, skoro sva naša psihologija, bila ona „dobra“ ili bila ona „loša“.
Ego možemo podijeliti i u odnosu na tri sile ili tri gune:
– Tamaistični ego: samosažaljenje, malodušje, „ja sam ništa“, „ja sam grešnik“ itd.;
– Radžaistični ego: oholost, ambicija, vladanje, nametanje sebe;
– Satvični ego: ego vrline, znanja, altruizma, pa čak i duhovnosti – „ja sam dobar“, „ja pomažem“, „ja sam napredan“. On je najsuptilniji i najopasniji ego i jako ga je teško uočiti. Nazivamo ga i „plaštom vrlina“.

Pristojna, recimo to tako, nesebična osoba – nesebičnost ne postoji na razini čovjeka kakav je sada, no ovo kažem u svrhu teksta – plemenita osoba i dalje ima ego, ali nema grubi egoizam već profinjeniji, suptilniji egoizam. Egoizam možemo smanjiti odgojem, obrazovanjem, rastom i razvojem, radom na sebi, duhovnim disciplinama, religioznim naporom, ali Ego s njima ne možemo ukloniti. Dapače, jako je čest suprotan slučaj, a to je da ga pojačamo, profinimo do neprepoznatljivosti i imitacije ne-ega ili ne-ja, što je jako često vidljivo kod današnjih duhovnih učitelja, gurua, majstora, a učenike da ni ne spominjem.

Mnogi misle da će Ego nestati ostvarenjem Psihičkog Bića.
Neće. Ne može. Jer upravo do Psihičkog dolazite putem Ega, tj. prolaskom kroz njega. Ego se rastvara samo Duhovnom Spoznajom. Ali ni to nije tako kako mnogi zamišljaju. Jer Ego ima niz središta – što sam spomenuo u prethodnim tekstovima.

Ono što Svjesnost Psihičkog Bića uklanja jest EGOIZAM, ne Ego.

Na Psihičkoj razini ukida se egoizam. Psihičko biće postupno preuzima vodstvo, motivi se pročišćavaju, ciljevi se mijenjaju, naš način života i percepcije se mijenja, smanjujemo orijentiranost SAMO NA sebe – ona ne nestaje, već se smanjuje – uključujemo druge i njihovo postojanje, manje sudimo o svijetu i drugima itd.
Na duhovnoj razini ego nestaje. Osjećaj odvojenosti rastvara se u spoznaji Sopstva, Jednog u svemu. (Ne, nismo svi jedno, kako to duhovne nebuloze govore).

Ono što nam prenose i govore napredniji od nas – recimo, kao Aurobindo i Mirra, Rad i Gurđijev, Autentična Učenja –  i što stoga možemo pratiti kod nas na praktičan način, jest da Ego ne nestaje odjednom i jednako na svim razinama našeg postojanja – tj. na svim nivoima postojanja. Može nestati iz uma, ako je nastala spoznaja kroz um ili svijest, a još dugo se zadržavati na emotivnom/vitalnom i fizičkom dijelu našeg postojanja, recimo u navikama i automatizmima tijela. Zato, ako želimo cjelovitu spoznaju – što je jako rijetko, skoro nepostojeće – proces je dug i složen i nije jedan događaj kako nam to vole predočiti raznorazni „autoriteti“ u duhovnosti, kao npr. pričica ili bajkovite predstave o prosvjetljenju.

E sada, mnoga učenja govore, naročito učenja utemeljena na ideji iluzije, da krajnjim prosvjetljenjem (ne mogu svaki djelić teksta pojašnjavati) ili Nirvanom i nestankom ega nestaje i Individualnost.

Ego je lažna individualnost. Kada se Ego rastvori, tada ostaje Istinska Osoba.

Recimo, zato Rad govori o Istinskom Biću ili Istinskom Ja.

Aurobindo to kaže ovako (parafraziram):

„Psihičko biće iznutra i jivatman odozgo, središnje biće koje je jedno s Božanskim, a ipak je njegov jedinstveni izraz.“

Individua koja započinje nastojanjem i ostvarenjem ka Psihičkom Biću i Spoznajom Sopstva ne nestaje, već se oslobađa lažnog središta i zadobiva Istinsko, Stvarno središte.

Da rezimiramo.
Ego je princip nastao utjecajem i pritiskom prirode i njene težnje ka evoluciji svakog njenog principa, u ovom slučaju čovjeka. To je lažno središte – kada se gleda u odnosu na Istinsko postojanje ili potencijal koji čovjek može dosegnuti i postići – oko kojeg se privremeno (nekad i stotine života) uobličava osobnost, psihologija, ali i raste i razvija se, profinjuje se itd. i to sve dok Istinsko Psihičko Biće ili središte ne preuzme vodstvo. Ego je nužan za proces individualizacije, ali i prepreka za daljnju individualizaciju u univerzalizaciju.
Egoizam je djelatni princip Ega – baš kao što su misli djelatni princip uma, emocije djelatni princip emotivne svijesti, kretanje djelatni princip fizičkog uma ili svijesti –  u njegom motivima, osjećanjima i postupcima; sve je u odnosu na sebe i sve se mjeri u istom odnosu. Javlja se u različitim aspektima manifestacije shodno trima silama ili gunama.

Egoizam se uklanja Psihičkim preobražajem, a Ego Duhovnom Spoznajom. Bez Ega, logično rečeno, nema ni Egoizma, ali se Ego zadržava i kada Egoizma više nema.

Sada, kako u praksi razlikovati djelovanje iz ega i egoizma i djelovanje iz orijentacije ka Istinskom središtu (Psihičkom Biću)?

Primijetite da sam rekao „orijentacije ka“, ne iz. Jer oni koji djeluju „iz“ ne trebaju ovaj tekst niti bilo kakvo pojašnjenje. Oni to znaju.
Razlikujete to po samom činu, djelovanju, efektu ili posljedici, po motivu i onom što ostaje nakon tog djelovanja. Egoizam uvijek čini nešto zarad sebe, zarad potvrde, priznanja, upotrebljava čak i duhovnu korist te nakon samog čina djelovanja iza njega ostaje napetost, iščekivanje, određena računica ili očekivanje dobika, uspjeha, potvrde itd. Možete uvijek prije nekog čina, djelovanja ispitati motivaciju. Što vas pokreće, zašto, koji je cilj toga, što želite dobiti iz toga; kako se osjećate u tijelu; u emocijama; prati li to neka slika ili predstava o vama; osjećate li pritisak ispunjenja ili pritisak procesa; možete li to pustiti ili ne ostvariti a da ne osjećate negativne posljedice u sebi – nemoć, strah, neuspjeh, omalovažavanje, depresiju, gubitak motivacije itd.? Je li to čemu težite ili namjeravate djelovati zarad potvrde drugih, potvrde okoline; straha; lažnog osjećaja sigurnosti; potvrđivanja i dokazivanja svoje sposobnosti; prilagođavanja drugima, okolini, društvu; utapanja u prosječnost; prati li to strah od vlastita stajališta itd.?
Djelovanje iz orijentacije ka Psihičkom Biću ne traži ništa za sebe. Mirno je, stabilno, tiho, bez privlačnosti i odbojnosti, i usklađeno je s istinitošću i stvarnošću koju osjeća. Nakon djelovanja ili akcije ostaje tiho zadovoljstvo bez uzbuđenja. Psihičko uvijek djeluje u odnosu na Istinitost i Stvarno. Ne teži da se prilagodi tokovima društva, civilizacije, već odgovara na Božanski Impuls ili Intuitivni Impuls ili Istinu koju osjeća u pozadini. Ako pomaže nekome, to radi bez lične koristi i ličnog interesa. Ako daje kritiku u njoj nema zamjeranja. Ako reže nešto, odvaja istinu od laži, radi pritisak, u tome nema ničeg ličnog, nema agresije, nema sebičnosti, nema samozadovoljstva veličinom i moći itd.

Znači, jednostavno preispitivanje: Radi čega ovo činim?
Ako idete do kraja ispitivanja u odnosu na ovo pitanje ili slična pitanja i samo-ispitivanju svojih reakcija, djelovanja, aktivnosti, motiva, namjera i ciljeva doći ćete ili do egoizma ili do nečeg dubljeg, stvarnijeg, istinitijeg bez prisustva egoizma (obratiti pažnju na razliku između ega i egoizma).

Ego ne možete voljno ukloniti jer upravo to će ojačati egoizam. Jer tendencija da uklonite ego dolazi upravo iz vašeg Egoizma.

Ego se lomi svjesnim životom i to postupno i slojevito. Kroz stavljanje drugog iznad nas (vanjsko uvažavanje), kroz suočavanje s vlastitim slabostima, strahovima, negativnim emocijama, motivacijom, ciljevima, slikama o sebi itd. A onda s jako bolnim procesom u kojem lomite lažne vrline, slike vrlina koje ste sebi pripisali kao dobrom, sposobnom, duhovnom čovjeku. Aurobindo to naziva, kako sam spomenuo, „plaštom vrlina“ – „koji Ljubljeni mora strgnuti silom, jer ga sami ne želimo pustiti“.
Tek tada vidimo svoju vlastitu duhovnu samoobmanu.

Većina ljudi živi kao „podijeljena ‘individua’“ – kako to Aurobindo kaže. A Gurđijev za isto kaže „kao mnoštvo“ – čovjek nema trajno „ja“, već mnoštvo malih „ja“ koja se izmjenjuju.
Najprije orijentirati sve raspršene volje, mala „ja“, željice, impulse, navike, nagone oko jednog središta (jednog ja) koje se formira Učenjem, težnjom, ciljem koji je Budnost – kako to Rad kaže – a koji uključuje sav mogući rast i razvoj čovjeka. Doseći Budni nivo postojanja.

Biti Svjestan, Pamtiti sebe, a onda jasno razlučiti i jasno se odvojiti od procesa, reakcija, ličnosti, emocija, misli, tjelesnog, i promatrati aktivnost, djelovanje toga. Ne poistovjetiti se s tim. Truditi se razumjeti da smo mi to što je svjesno sebe, to što može da promatra i ne identificira se s ličnošću i umovima. I to je, recimo to tako, osnova osvješćivanja.
Proučavati to „sebe“ koje smo do jučer smatrali sobom. Ne povoditi se više njime, proučavati njegove motivacije, njegove reakcije koje smatramo djelovanjem, premda to nije djelovanje, biti svjestan toga i znati da je to stečena priroda, naučeno, preuzeto od okoline, kolektiva, pojedinaca oko nas i da to nije naša individualnost, da to nije ono što smo mi Istinski ili Stvarno. Već da je Svijest o sebi, Pamćenje, sposobnost svjedočenja i neidentifikacije ono što je povezano s Istinskim i Stvarnim.
To je prvi korak od egoizma ka Istinskom u nama ili ka Višem Emotivnom Centru u Radu ili Psihičkom Biću. Sjetiti se da to već postoji i da je razvijeno i budno. Ali da mi nismo s tim u kontaktu. Kroz Svjesnost, Pamćenje, odvajanje i neidentifikaciju te otvorenost ka tome dolazimo u kontakt s Psihičkim zračenjem, njegovim utjecajem i otvaramo se Duši ili Psihičkom Biću. I to je sljedeći korak ka Individualizaciji. Ali sam po sebi nije krajnja individualizacija.

Tek Duhovnom Spoznajom stječemo Individualnost – Nepodijeljenost Bića.

Znamo tko smo i što smo. Znamo to iz čega potičemo i proističemo. A onda to živimo kao Istinske Individue. I tek s tim korakom Ego nestaje jer za njim više nema potrebe.
Spoznajom Psihičkog Bića i življenjem u njemu kao Ono nestaje Egoizam.

Sve ostalo, gospodo draga, samo je nebuloza i naklapanje duhovnosti koja nije Duhovnost, već vrlo loša imitacija.

Duhovnost je Svijest koja je Svjesna Ujedinjenog Postojanja – NE STANJA – s Božanskim Univerzalnim Postojanjem.

Otuda, sve što je manje od toga NIJE duhovnost.
Kada ste Svjesni da ste JEDNO TE ISTO s BOŽANSKIM univerzalnim Postojanjem ili Brahmanom – a to se lako da provjeriti – tada za vas možemo reći da imate koliku-toliku Individualnost i da ste Individua.
No, da bi se dalje išlo ka daljnjoj univerzalizaciji i sjedinjenju, Ego mora postepeno da se rastapa, i kako je čovjek sve više i više svjestan tog Duhovnog Postojanja te ga sve više i više to Duhovno Postojanje preuzima tako i ego postaje sve slabiji i slabiji – ali sjetite se da i on ima svoje razine postojanja i da je ovo samo teoretski rečeno, dok praktično ima jako puno posla i nakon prelaska u Duhovno Postojanje.

Psihičko Biće je korak koji urušava egoizam, ali ne i pojedinačnost ili osjećaj odvojenosti – Ego. I jako je bitan, gotovo nezaobilazni korak u potpunom ili cjelovitom evolutivnom kretanju, što je jako rijetko još uvijek na ovoj planeti.

Toliko za danas i za ovu temu o Egu i Individualnosti.
Nadam se samo da neću imati još koju ideju – a puno sam toga propustio jer bilo bi previše – jer bih morao napisati još koji tekst o ovome.
Za većinu i njihovo shvaćanje ili za informacije koje su im potrebne, ovi dosadašnji tekstovi o egu kao i ovaj sasvim su dovoljni.

Ima nešto što želim podijeliti s vama što se tiče ovoga i povezano je s tim, a izvađeno je iz knjižice Misli i uvidi – Aforizmi Aurobinda.

Kada prijeđemo preko spoznavanja, tada ćemo imati Znanje. Razum je bio pomagač; Razum je prepreka.
Kada prijeđemo preko htijenja, tada ćemo imati Moć. Napor je bio pomagač; Napor je prepreka.
Kada prijeđemo preko uživanja, tada ćemo imati Blaženstvo. Želja je bila pomagač; Želja je prepreka.
Kada prijeđemo preko individualiziranja, tada ćemo biti stvarne Osobe. Ego je bio pomagač; Ego je prepreka.
Kada prijeđemo preko čovječnosti, tada ćemo biti Čovjek. Životinja je bila pomagač; Životinja je prepreka.

Uživajte,
Bhaerava